Skip to main content

BEOGRADSKI KONCERT I PROMOCIJA ALBUMA „ŽIVIM PO SVOME“, 28. 10. 2009. ODUŠEVLJENJE PRAĆENO NEVERICOM U PREPUNOM „SAVA“ CENTRU




Za posvećene ljubitelje muzike Josipe Lisac, ali i za one koji će to postati, koji je tek otkrivaju, ili koji su je nekada davno slušali, njeni koncerti predstavljaju svojevrstan praznik – broje se dani, iščekuje se, uzbuđenje raste i taj dan se s pravom u kalendaru obeležava kao značajan i poseban. Ako se neko, kojim slučajem, ne oseća tako pred koncert, sasvim sigurno će ga, nakon završetka, pamtiti čitavog života i razumeće one koji su tri sata ranije trepereli. Teško je racionalizovati to stanje duha, objašnjenje takvog raspoloženja nam izmiče. Svaki pokušaj je donekle bezuspešan, jer nedostaje „ono nešto“ što bi opis upotpunilo, dovršilo, objasnilo. Morate doći, čuti, videti, osetiti – doživeti. Ili, pak, verovati nama na reč kada vam kažemo da je bilo „super“, „fenomenalno“, „genijalno“, a da pritom i sami shvatamo banalnost svojih reči. Možemo vam govoriti o hipnotišućem glasu, sjajnom bendu, neverovatnim solažama, improvizacijama, još jednoj upečatljivoj modnoj kreaciji... Neće vam biti dovoljno.
            I ovaj, beogradski koncert, ujedno i promocija novog studijskog albuma „Živim po svome“, održan 28. oktobra u Centru „Sava“ je jedan od tih, neopisivih. I to, jedino to ga ne razlikuje od drugih Josipinih koncerata. Sve ostalo je unikatno, svojstveno svakom  ponaosob. I makar se set-lista ne menjala ni na jednom koncertu, verujte da nikada nećete dvaput čuti istu pesmu, na koliko god njenih nastupa bili. Zvuči paradoksalno. I jeste. Sve je u protivrečnostima kada je reč o velikim umetnicima. Jednostavnog rešenja ili obrasca nema, iako mnogi pokušavaju da ga nađu i osmisle. Tako se i ovoga puta govorilo i pisalo o posebnom tretmanu koji Josipa uživa kod beogradske publike, te o odgovoru na banalnost, površnost i glupost turbo-folka i cro-popa (setimo se scene iz skorašnjeg „Nadreality show“-a, pokušaja revitalizacije legendarne „Top-liste nadrealista“, kada se u ringu sukobljavaju predstavnici turbo-folka i cro-popa, dok se ostali svrstavaju u tabore i navijaju). Istina je, međutim, da se ni Josipa ni njeno delo, pa ni njena publika, ne nalaze ni u ringu, niti oko njega. To nije eskapizam, već upravo vitalizam, jer život je isuviše kratak da bi bio besmislen, obojen zvucima lakih nota i teške hrane. Zato se ne beži od stvarnosti, već se uživa u onom njenom boljem, kvalitetnijem, suvislom delu, a uvek sa svešću o onom drugom, suprotnom, koji je u stanju da porazi, ali i da natera na akciju.
            Samim izlaskom na scenu „Sava“ Centra, Lisica je izmamila gromoglasan aplauz. „Ave Maria“ je već odvela u drugu dimenziju, nakon čega je usledio dvoiposatni dokaz da smo te večeri bili na pravom mestu. Svaka pesma, datirala ona iz 1973. ili 2008, zvučala je sveže, nadahnuto, svevremeno i savremeno. Zato su i „O jednoj mladosti“, „Dok razmišljam o nama“, „Magla“, „Danas sam luda“ i „1000 razloga“, „Zvira voda“, „Naivni“, „Živim po svome“, pa i pesme sa u Srbiji nikad objavljenog albuma „Život“, primljene s istim oduševljenjem i jednakom radošću. Teško je bilo odrediti šta predstavlja kulminaciju koncerta – „Pjesma za tebe“, koja je, u isto vreme snagom i suptilnošću naterala na suze, ili „Zvira voda“, obrada međimurske tradicionalne pesme, koju mnogi opravdano smatraju remek-delom, ili „Ja bolujem“, u kojoj je solo imao bivši bubnjar skopskog sastava „Leb i sol“ Garo Tavitjan, kada su se na licima prisutnih mogli pročitati oduševljenje, iznenađenje, neverica, zapitanost o tome da li zaista ljudsko biće sedi za bubnjevima i priređuje takav spektakl. Nakon svake numere mogla se čuti rečenica: „Da je samo ova pesma bila večeras, vredelo je biti ovde!“
A tu su bili i Bisera Veletanlić (na jednom od idućih koncerata očekujemo je kao gošću na sceni, zajedno s Vasilom Hadžimanovim), Branislav Lečić, s kojim je Josipa sarađivala u predstavi „Pijana noć 1918“, Ljubiša Samardžić...
            Probudila je Josipa čudesne emocije i sve to začinila humorom -  osvrnula se na već pomenuti fenomen turbo-folka i u vezi s tim govorila o nastanku novog albuma, svesti o realnosti i potrebi da se bude svoj. Duhovito je prokomentarisala i svoj styling – minica i ZAISTA visoke potpetice, ironično rekavši da je želela izgled turbo-folk starlete, pa da i u skladu s tim promeni deset kostima za jedan koncert, ali „Čemu to, pa ja već imam deset kostima na sebi!“
Na priču o turbo-folku logično se nadovezala i priča o sponzorima. Retko ko danas ima sluha za onoga ko iskreno i čisto peva o ljubavi. „Crveno i crno“, izgleda, više nisu u modi. „Crno i zlatno“? E, to se već prodaje. Međutim, Josipa ni na tom putu nije posustala. Odana je ljubavi i stvaralaštvu Karla Metikoša. Na pomen njegovog imena publika u Beogradu nije ostala ravnodušna. Divno je bilo čuti taj aplauz i opet s ponosom reći: „Vredelo je biti ovde!“
Na temu ljubavi, Josipa je recitovala stihove Romane Brolih, te pesme Vislave Šimborske „Sretna ljubav“ i Miroslava Antića „Uspavanka“, i na taj način braneći danas poljuljane vrednosti.
            Izuzev Josipi, veliku zahvalnost dugujemo i njenom sjajnom bendu – Gojku Tomljanoviću, Josipu Grahu, Borni Šercaru, Davoru Črnigoju i Elvisu Penavi, za emocije, iskrenost, posvećenost, profesionalnost, kvalitet. Sve pohvale zaslužuju i organizatori, agencija „Line up“, koja je odlično radila svoj posao i pre i za vreme koncerta, kao i publika, zato što je sve to umela da ceni i nagradi.
            I ovoga puta mnogo se pisalo i spekulisalo o atmosferi koja prati ili bi trebalo da prati Josipine koncerte u Srbiji, i o bolnoj, ali i onoj boljoj prošlosti. Tačno je, sve to postoji, ali je isto tako činjenica da smo u sredu, 28. mogli biti bilo gde, na bilo kojoj tački Zemlje, ili, pak, izvan nje (što je, verovatno, najbliže istini), ali poruke i osećaji ostaju isti, večni, van prostora i vremena. Zato bez odgovora ostaje Josipino pitanje upućeno članovima benda: „Dečki, znate li vi uopće gdje ste sad?“
            U blatu, tamo gde je, po Josipinim rečima, nastala pesma „Još se zvijezde sjaje“, ili upravo među zvezdama? Bar dva i po sata te srede smo svi znali odgovor, to je sigurno. Budući da svoje koncerte smatra izlascima, s radošću čekamo sledeći rendez-vous!

Sandra Dančetović

Objavljeno na sajtu Josipe Lisac novembra 2009.

Comments

Popular posts from this blog

Živimo u eri Taylor Swift

    2023 TAS Rights Management/Kevin Winter Jača nego ikad         Nakon što je albumima folklore i evermore iz 2020. učvrstila i proširila fan bazu, te najzad postala i miljenica kritike, Taylor Swift se ove godine našla na vrhuncu karijere, uspešno spojivši i svoje country korene, ljubav prema pop muzici i dominaciji na top-listama, te indie-folk pravac, zahvaljujući kojem je mogla da izbrusi svoje kantautorsko umeće bez opterećenja spoljnim faktorima. U martu je započela turneju svih turneja – The Eras Tour, koja publiku vodi kroz gotovo sve „ere“, odnosno albume Taylor Swift. Svaka od tih era podrazumevala je jedinstvenu estetiku, žanr, poruku, medijsku strategiju. Sa svakom novom erom, Swift je pokušavala nešto novo, oprobala se u novom pravcu ili drugačije pristupala stvaranju muzike. Kao feniks, s tim da u tom pepelu uvek postoji isti žar, ista nit koja spaja sve njene „inkarnacije“. Taylor je u dokumentarcu Miss Americana govoril...

O "Раним јадима" Данила Киша

Сваки покушај да се Рани јади олако дефинишу или жанровски одреде остаје осујећен и то нам постаје јасно чим склопимо корице књиге. Док је читамо, урањамо у њену лиричност, махом детињи доживљај света, маштенске и сањалачке призоре. Чини се да је једноставно прихватити дечју перспективу и путовање чак и кроз најболније странице историје – светске, породичне, личне. Међутим, на крају ћемо се наћи тамо где и одрасли Андреас Сам – на почетку, у Улици дивљих кестенова, у башти, на прагу некадашњег дома, на почетку откривања и разумевања породичне тајне и трагедије, на почетку романа Башта, пепео . Тако нас Рани јади уводе у Породични циркус , својеврсну триологију, коју чине и романи Башта, пепео и Пешчаник . Оно што је у Раним јадима само скицирано, назначено, наговештено, у романима ће бити осветљено из више углова и перспектива. Ходајући кроз лавиринт циркуса , сагледавамо мозаичну слику одјека рата и погрома, једне породице која се осипа и пропада, губи централну, очинску фигу...

I tek tako... zlo i naopako

I ne baš tek tako, potrošila sam nekoliko sati života na reanimirani leš dobro poznate serije Seks i grad , koja se u ovom pokušaju reinkarnacije zove I tek tako... , odnosno And Just Like That... Sa sve tri tačke. Davne 2003, kada je Seks i grad žario i palio ženskim mozgovima, sedela sam s drugaricama u jednom kafiću na Zlatiboru. Bile smo tinejdžerke, potpuno svesne da ne želimo da repliciramo živote popularne TV četvorke. Međutim, žene u dvadesetim ili tridesetim za stolom do nas živele su svoj Sex and the City . Dok je jedna od njih bezuspešno sastavljala poruku nekom pokušaju zlatiborske Zverke, druga joj je suflirala: - Stavi tri tačke, stavi tri tačke! - Što tri tačke?! - Pa, eto, kao, ne možeš da završiš rečenicu... And Just Like That... Nisu mogli ni autori serije. Nikad nije mogla ni Carrie. I kad bi dovršila rečenicu, pokazalo se da bi bilo bolje da nije. Njeni saharinski otužni zaključci kolumni bili su nešto najgore što je pokojni Seks i grad imao da ponudi. D...