Osim po školskom domaćem zadatku, nikad nisam pisala poeziju, niti sam ikad imala potrebu za tim. Teško sam se i pronalazila u tuđim stihovima; za ljubav i poštovanje nečijih pesama stepen identifikacije nikad nije bio presudan... A onda je naišla Orla Gartland, koja je opevala možda ne čitav moj život, ali značajan komadić, i to sa takvom preciznošću i uvidima, da me je bilo pomalo i strah. I eto nas kod ključne reči. Orla je pesnikinja za sve nas anksiozne, overthinkere, katastrofičare. Neki kritičari kažu da Orla peva o srednjim dvadesetim, dobi u kojoj je i sama, ali stanja koja oslikava su univerzalno prepoznatljiva. Slušajući njenu muziku pratimo ritam sopstvenog odrastanja, sazrevanja, prisećamo se već proživljenog. Tačno je da su te navodno najlepše godine za neke od nas zapravo bile najteže (pozdrav Oliviji Rodrigo i njenom stihu „if someone tells me one more time 'enjoy your youth', I'm gonna cry“) jer osećamo da se ono što se nama dešava – ne dešava apsolutno ni...