Skip to main content

Prizren is a state of mind

Mali e-leksikon: Prizren is a state of mind

Tamo gde se brišu sve predrasude


Photo: Petar Luković
 
Povratak u Beograd nikad nije bio teži. Prizren vas razmazi, rastereti, dopušta da u njemu uživate. I ove godine je, zahvaljujući Dokufestu, postao na desetak avgustovskih dana najvažnija metropola, utočište filmadžija, organizatora, volontera, muzičara, novinara, slučajnih prolaznika, gostiju iz celog sveta, koji su u Prizren migrirali dobrovoljno, jer boravak tamo okrepljuje iako noćima ne spavate, smiruje iako ste sve vreme u pokretu, razgovoru, među ljudima. Jer Dokufest i Prizren su neraskidivi i mnogo su više od filmskog festivala i običnog grada. „Prizren is a state of mind“, poručili su to organizatori odavno, samouvereno, znajući da ne greše. I više nema ni razloga pitati se šta to Prizren čini tako posebnim i kako je moguće da kosmopolitizam i duh grada ostanu tako čvrsti uprkos problemima, siromaštvu, korumpiranoj gradskoj vlasti. Tajni sastojak koji taj grad čini posebnim i lekovitim za posetioce ostaće možda zauvek nepoznat, možda nije isti za svakoga, zato smo pripremili mali vodič, svojevrsni e-leksikon prizrenskih pojmova i pojava, da znate šta vas čeka kada odete i da pronađete svoj omiljeni prizrenski kutak


Dokukino Pllato: Jedan od bioskopa na otvorenom
Photo: Bahri Uka
DOKUFEST – Predstavlja se kao međunarodni festival dokumentarnog i kratkog filma koji traje već  14 godina, a zapravo je mitsko biće začeto u viđenim i mudrim prizrenskim glavama, izronilo iz pene reke Bistrice i postalo simbol za jedan od najboljih festivala dokumentarnog filma i najbolji ambasador Kosova u svetu.

LUMBARDHI – Kulturni centar i bioskop koji je svemoguće mitsko biće zvano Dokufest nedavno spasilo  propasti i otrglo iz ruku koje bi samo da grabe, a ništa ne daju, osim računa za parking. Umesto parkinga, Lumbardhi je spolja ostao bioskop na otvorenom, a unutra postao dom izložbama, promocijama, kulturnim radnicima. Osvedočen je i kao mesto susreta starih prijatelja. Tako su se ove godine sasvim slučajno sreli Petar Luković sa Zvezdare i Vanessa Vasić iz Londona, veterani prijateljstva, koji se nisu videli više od 20 godina.

HOSPITALITY – Čuveno prizrensko gostoprimstvo oličeno u svakom pojedincu, ali i ime isto tako gostoljubivog centra u kojem vas čekaju Dafina, poznatija kao Dafina The Great, Flaka, Fllanza, Oktay, uvek spremni da pomognu, pokažu gde vam je hotel, reše svaki problem, upute vas u dobrom pravcu, pošalju volontera da vam donese karte za film… Od ove godine dele prostor sa press centrom, u kojem takođe odgovaraju na sve vaše potrebe – od velikog kompjutera za rad jer vam je mali onaj laptop, do ponovnog izdavanja akreditacije jer ste je tako inteligentno izgubili pod okriljem Doku noći.

Svi treba da znaju šta hospitality znači: Dafina i Sandra
Photo: Petar Luković
 
MIGRACIJE – Tema ovogodišnjeg Dokufesta, tema dana, godine, decenije. Otvaranje očiju, suočavanje sa istinom, tuđom patnjom koja je mogla biti ili jeste bila naša. Posramljujući osećaj privilegovanosti što ste se danas, 2015. našli u Prizrenu, okruženi svim onim što izbeglice nemaju.

KALAJA – Tvrđava u Prizrenu, tačnije, iznad Prizrena, koja se jasno vidi iz grada i koja gleda na ceo grad. Za vreme Dokufesta postaje domaćin jednom od najlepših bioskopa na otvorenom, sa čim se slaže i britanski Daily Mail. Za e-novine još neosvojena, ali mi ćemo se popeti kad se najmanje budete nadali. Ili kad naprave žičaru.

SVADBA – Svetkovina koja se odigrava svaki dan, tokom celog avgusta. Nije bitno da li je nedelja ili sreda, dijaspora je tu, svadbe će biti. Mladenci se slikaju na Kamenom mostu, snimaju propratne romantične filmove za YouTube i dušmane, čuju se sirene, vijore zastave. Frizure i šminka rade se već od šest ujutro, iako može i ranije. Što ranije, to skuplje. U osam se već može udarati i u bubnjeve i timpane, što domaćinima i gostima Dokufesta neobično prija, posebno ako su prethodno pohodili DokuNights.


Iznenadni susret starih prijatelja: Vanessa Vasić i Petar Luković
Photo: LA
 
DOKUNIGHTS – Svetkovina koja se odigrava svake noći za vreme Dokufesta. Počinje u ponoć, kraja nema. Mesto dešavanja: Maraš, petnaestak minuta udaljen od centra, gotovo na izlazu iz grada. Možete doći i taksijem, koji će vam naplatiti čitava dva evra. Tamo se okupljaju mladi ljudi, uz pokoji izuzetak, da se zabave posle zabavnog dana. Dokufest im je i to omogućio. Ove godine bilo je najviše didžejeva, čiju muziku ne razumem uopšte, ali je bilo zabavno ne uklapati se i gledati te mlade ljude kako se zabavljaju i sve razumeju.

BARACA – Zborno mesto, hit mesto, okupljalište, epicentar. Priprema za DokuNights, ponoćni koktel, jutarnja kafa. Mesto u koje dolaze svi i čije ime samo neiskusni i neobavešteni čitaju kao „baraka“, a čita se „po Vuku“, tako kako i piše. Jer to je Acin bar, bar kod Ace, čuvenog e-prijatelja, bar koji nikad nije prazan, čak i kad nema Dokufesta. Lično smo se uverili.

SOK OD LATICA RUŽE – Naručite kod Ace i nećete se pokajati. U zdravom telu, zdrav duh!

THEATRE – Nije pozorište, već kafić u čijoj se bašti organizuju prijemi. I oni su u duhu Dokufesta – opušteni, neopterećeni, organizovani bez pompe i malograđanskog glamura. Još jedno mesto na kom možete sresti drage ljude i čuti nešto pametno. Ove godine prijeme su organizovali Kosovski kinematografski centar, te tradicionalno, ambasade SAD i Nemačke, Ministarstvo inostranih poslova, Ministarstvo za evropske integracije i Limak.

ŠADRVAN – Glavni trg, česma (na kojoj ne morate da pijete vodu da biste se vratili u Prizren), adresa najveće samoposluge u koju uđete da kupite prizrenski ratluk i lamentirate nad nenormalnim beogradskim cenama. Uveče, za vreme Dokufesta, Šadrvan može da primi rekordan broj ljudi. Ako se tamo slučajno nađete u gužvi, ne pokušavajte da stanete ili pobegnete, tecite s rekom ljudi, spasite se stampeda.

Šetnja Šadrvanom: Sandra Dančetović, u gužvi
Photo: Šehida Miftari
 
VERONA – Restoran na Šadrvanu, čiji se vlasnik uvek obraduje glavnom uredniku e-novina. Pored Verone, možete ručati u Istanbulu, Sarajevu, popiti piće u Dubrovniku ili bozu u Novom Sadu.

ČAJ – „Prizren, city of love, caj, and you“, piše na majicama iz nove „kolekcije“ Dokufesta. Čaj potražite na Šadrvanu i oko njega, služi se čak i u dvorištu džamije. Košta 30 centi i svojom cenom namerno zbunjuje nesrećne Beograđane. E-delegaciji najviše se sviđa čaj u hotelu „Grand Ephesus“, možda zato što nam je ljubazno osoblje poklonilo orahovačko vino.

PEŠAČKI PRELAZ – Čekate li da prođu kola, nikada nećete preći ulicu, jer je kolona u avgustu neprekidna. Očekujete li da neko stane, opet gubite vreme. Zakoračite hrabro i krenite, svi će stati, čak i limuzina iznajmljena za svadbu.


Lagano prizrensko jutro: BarAca, Petar i Aca
Photo: LA
 
ĐUBRETARI - Kreću se gradom lagano i vešto u novom belom vozilu, poklonu prijateljskog naroda Japana. I ne bi to bilo ništa neobično kada mašina ne bi, dok radnici obavljaju svoj posao, ispuštala umilne zvuke slične onima koje čujete kad otvorite muzičku kutiju ili kad pred Novu godinu gledate one reklame s Deda Mrazom i praznicima. Odmah je toplo oko srca.

Projekcija na mostu: Kino ne lum, jedinstveno iskustvo
Photo: Samir Karahoda
 
BIG MACCHIATO – Teško da ćete igde na Kosovu popiti lošu kafu, samo treba da znate kako da je naručite. „Big macchiato“ recite onda kada želite cappuccino, jer ako naručite cappuccino, dobijate zapravo big macchiato sa šlagom. Treba li reći da kafa košta oko 50 centi, a ukus se ne razlikuje od prave italijanske.

BOZA – Ono čime se Luković drogira dok je u Prizrenu. Svi putevi, eto tako, sasvim slučajno vode preko „Zdravljaka“ („Shendeti“), gde usput popije četiri boze, pa ga bude sramota da naruči petu. Iz „Novog Sada“ još nije poneo zalihe u Beograd, to je zadatak za iduću godinu.


Nezaobilazni napitak: Čaj u srcu Prizrena
Photo: Šehida Miftari
DOKUSHOP – Omiljeno mesto za shopping tokom Dokufesta. Nalazi se na Šadrvanu, a ljubazni volonteri su tu da vam overe kartu za projekciju na koju želite da idete, da vas upute u program, pomognu, objasne i, konačno, s vama biraju majice izrađene specijalno za Dokufest. Zaštitno lice garderobe sa potpisom Dokufesta i istaknuti maneken, Petar Luković, već godinama nosi te majice, a naročito zadovoljstvo mu predstavlja da to radi pred zbunjenim Beograđanima. Zahvaljujući tolikoj poularnosti, majice se prodaju već prvog dana, razgrabe se najlepši dezeni, boje i poruke, ali zato su tu volonteri da vam pomognu, raspakuju sve majice i pokušaju da pronađu onu najbolju. U Dokushopu možete kupiti i cegere, šolje i postere, sve što će vas kad se vratite kući podsećati na Prizren.

BIOSKOP – Kada je prvi Dokufest održan, grad nije imao čestitu bioskopsku salu. Danas može da se pohvali najlepšim kino lokacijama, naročito kad je reč o bioskopu na otvorenom. Koliko je festival veliki i dobro organizovan, postane jasno kada vidite da se bez problema na više lokacija u istim terminima prikazuju različiti filmovi. Projekcije počinju već u podne. U to vreme, pa u 14, 16 i 18 sati možete gledati filmove u tri zatvorena bioskopa – Kino klubi, gde uživate u kamernom prostoru zavaljeni u fotelju, Shtepia e kultures, domu kulture ispred kojeg vas čekaju izložbe, instalacije i performansi i Dokukino, renoviran bioskop sa najprijatnijom klimom. Uveče počinju projekcije na otvorenom, pa od 20 i 22 sata možete da birate čak između pet lokacija – hoćete li u Kino Lumbardhi, Kino ne lum (na reci), Dokukino pllato, Kino Kalaja ili novooformljeni Dream Cinema na Marašu, gde vas umesto stolica čekaju dušeci za spavanje, odnosno sanjarenje uz filmove.

***

Dok većina ovdašnjih medija servira priče o neuništivoj mržnji Srba i Albanaca i propalom Kosovu koje je uvek na ivici sukoba, sve više mladih iz Srbije ipak odlazi na Kosovo, u Prizren, na Dokufest, gde se sve predrasude potpuno brišu. Sat i po od granice sa Srbijom, sat i po od albanske obale, Prizren je idealna tačka susreta, sklapanja prijateljstava, dom najboljeg festivala neopterećenog glamurom, oaza, utočište, naš Shangri La. Prizren is a state of mind, indeed.

*Objavljeno 10.9. u e-novinama

Comments

Popular posts from this blog

Živimo u eri Taylor Swift

    2023 TAS Rights Management/Kevin Winter Jača nego ikad         Nakon što je albumima folklore i evermore iz 2020. učvrstila i proširila fan bazu, te najzad postala i miljenica kritike, Taylor Swift se ove godine našla na vrhuncu karijere, uspešno spojivši i svoje country korene, ljubav prema pop muzici i dominaciji na top-listama, te indie-folk pravac, zahvaljujući kojem je mogla da izbrusi svoje kantautorsko umeće bez opterećenja spoljnim faktorima. U martu je započela turneju svih turneja – The Eras Tour, koja publiku vodi kroz gotovo sve „ere“, odnosno albume Taylor Swift. Svaka od tih era podrazumevala je jedinstvenu estetiku, žanr, poruku, medijsku strategiju. Sa svakom novom erom, Swift je pokušavala nešto novo, oprobala se u novom pravcu ili drugačije pristupala stvaranju muzike. Kao feniks, s tim da u tom pepelu uvek postoji isti žar, ista nit koja spaja sve njene „inkarnacije“. Taylor je u dokumentarcu Miss Americana govoril...

O "Раним јадима" Данила Киша

Сваки покушај да се Рани јади олако дефинишу или жанровски одреде остаје осујећен и то нам постаје јасно чим склопимо корице књиге. Док је читамо, урањамо у њену лиричност, махом детињи доживљај света, маштенске и сањалачке призоре. Чини се да је једноставно прихватити дечју перспективу и путовање чак и кроз најболније странице историје – светске, породичне, личне. Међутим, на крају ћемо се наћи тамо где и одрасли Андреас Сам – на почетку, у Улици дивљих кестенова, у башти, на прагу некадашњег дома, на почетку откривања и разумевања породичне тајне и трагедије, на почетку романа Башта, пепео . Тако нас Рани јади уводе у Породични циркус , својеврсну триологију, коју чине и романи Башта, пепео и Пешчаник . Оно што је у Раним јадима само скицирано, назначено, наговештено, у романима ће бити осветљено из више углова и перспектива. Ходајући кроз лавиринт циркуса , сагледавамо мозаичну слику одјека рата и погрома, једне породице која се осипа и пропада, губи централну, очинску фигу...

I tek tako... zlo i naopako

I ne baš tek tako, potrošila sam nekoliko sati života na reanimirani leš dobro poznate serije Seks i grad , koja se u ovom pokušaju reinkarnacije zove I tek tako... , odnosno And Just Like That... Sa sve tri tačke. Davne 2003, kada je Seks i grad žario i palio ženskim mozgovima, sedela sam s drugaricama u jednom kafiću na Zlatiboru. Bile smo tinejdžerke, potpuno svesne da ne želimo da repliciramo živote popularne TV četvorke. Međutim, žene u dvadesetim ili tridesetim za stolom do nas živele su svoj Sex and the City . Dok je jedna od njih bezuspešno sastavljala poruku nekom pokušaju zlatiborske Zverke, druga joj je suflirala: - Stavi tri tačke, stavi tri tačke! - Što tri tačke?! - Pa, eto, kao, ne možeš da završiš rečenicu... And Just Like That... Nisu mogli ni autori serije. Nikad nije mogla ni Carrie. I kad bi dovršila rečenicu, pokazalo se da bi bilo bolje da nije. Njeni saharinski otužni zaključci kolumni bili su nešto najgore što je pokojni Seks i grad imao da ponudi. D...