„La Casa de Papel“ ima
svojih mana i svesna ih je. Uspešno manipuliše opštim mestima, ljubavnim
pričama koje podsećaju na one iz telenovela, zapletima svojstvenim krimićima i
trilerima, a naročito našim očekivanjima. „Gledaš li ti filmove“, pita jedan od
otmičara taoca. „Ne, gospodine, ja gledam samo serije“, prestravljeno odgovara
ovaj, nespretni štreber s kojim se instant identifikujemo i kojem se
istovremeno smejemo
Poznato je
da svaka španska serija od gledalaca stvara ili zagrižene fanove ili ljute
protivnike. Indiferentnih nema, osim onih koji žive pod kamenom i ne znaju da
se lome koplja oko španskog delikatesa.
TV serija
„La Casa de Papel“ postoji već tri godine, ali čini se da je planetarnu
popularnost stekla za vreme korona karantina. Činjenica da ju je nakon prve dve
sezone otkupio Netflix svakako je tome doprinela, pa je lansiranje poslednje
sezone okupilo ne samo dugogodišnje ljubitelje, već i novu publiku koja je
nadoknadila propušteno.
Serija je
zarazna, stvorena za bindžovanje, neprospavane noći i blage traume od pucnjave
i vike. Dakle, idealna za lockdown i virtuelnu pomoć španskoj braći koja njima
ne znači baš ništa, a čini da se mi bar malo bolje osećamo (nešto kao aplauz s
prozora).
„La Casa de
Papel“ nam, iako na momente preterana i neuverljiva, pokazuje s kakvom su se
krizom, pre ove aktuelne, Španija i čitav svet borili i sa čim nastavljaju da
se bore. Neravnopravnost, nepravda, sve izraženije socijalno-ekonomske razlike,
nejednake mogućnosti i šanse za sve, državni aparat koji proždire, birokratija,
korporacije – sve neuralgične tačke su pronađene, na sve je dat komentar, svako
može biti trigerovan.
Tako je formiranje
grupe otpadnika, (sitnih) kriminalaca kojima život nije dao šansu, društvenih
marginalaca sa osećajem za pravdu i više ciljeve, na čelu sa Profesorom kao
master mindom, sjajno pogođeno i osmišljeno.
Oni mesecima
kuju plan pljačke (o čijim pojedinostima saznajemo iz flešbekova), odnosno
zauzimanja centalne kovnice novca u Madridu. Za taoce uzimaju zaposlene koji se
tamo zateknu i uz njihovu pomoć štampaju milione eura dovoljne da ostvare svoje
snove i navodno zauvek prestanu s kriminalnim aktivnostima. Kao što vidimo, nije
reč o klasičnoj pljački i krađi, tako da nam je glavna moralna dilema odmah odstranjena.
To što će naši otmičari mimo toga činiti niz na sve načine upitnih poteza i
jeste poenta. Poput gledalaca, koji su na početku na klackalici, ponašaju se i
taoci, od kojih neki razvijaju stokholmski, neki londonski sindrom, dok je
želja otmičara samo jedna – da fašista i ugnetača više nema, ali da pritom ne
strada niko od talaca. Tako je odstranjena i druga dilema – otmičari nisu tu da
bi ubijali i iživljavali se, već da odštampaju milione i pobegnu na rajska
ostrva. Negde u njima će i dalje tinjati želja za burnim životom i kršenjem
zakona, ali to je drugi par rukava.
Antifašistička
premisa deluje nategnuto sve dok je autori serije toliko ne „nagaze“ i pojačaju
da izlaza, a ni dileme nema – fašistička ideologija je u korenu svih problema i
pomenutih društvenih pošasti. Otmičari su tu da se gerilski obračunaju s
neprijateljem i uvek budu na strani pravde i potlačenih. Čak i ako neko u
njihovim redovima skrene s pravog puta, tu je uvek tvrdo moralno jezgro koje
jasno vidi cilj i svrhu. Kada su namirili sebe, otmičari su, osim deklarativne,
pružili i konkretnu podršku „običnom narodu“, potlačenima i poniženima koji su
već uveliko bili na njihovoj strani i inaugurisali ih u moderne heroje nacije.
Pomoć je stigla u stilu zeppelin-money
sistema – doslovnim bacanjem para iz zeppelina iznad Madrida.
Lajtmotiv
serije je svakako čuvena partizanska pesma „Bella, ciao“, koja se, iako već
opštepoznata, reaktualizuje. Za najmlađe generacije gledalaca pak ostaje
zacementirana u popkulturi kao hit iz „La Casa de Papel“. Čitava ikonografija
serije ukazuje na njeno antifašističko utemeljenje, s jedne strane, te jasnu
želju da se bude relevantan i aktuelan, što ne isključuje jedno drugo,
naprotiv. Autori sjajno uklapaju sve elemente u jedinstvenu celinu i od
estetike serije, čiji su činioci u početku samo naznačeni, stvaraju autentičan
identitet.
Pomenuta ikonografija
toliko je izražena da danas gotovo svako na osnovu par naznaka može prepoznati da
je reč o sasvim jedinstvnom svetu i likovima. Crveni kombinezoni i maske sa
Dalijevim likom koje otmičari (a potom i taoci nevoljno, te svi građani
dobrovoljno) nose, lica Profesora i otmičara odreda nazvanih po gradovima
sveta, samo to nazivanje po gradovima, njihove frizure, replike, fraze i
„Bella, ciao“, sve to čini audiovizuelni identitet serije i nedvosmisleno
definiše popularnu kulturu u ovom trenutku.
To je i sve
ono što me je lično odbijalo od serije. Insistiranje na spoljašnjem, marketing
koji cilja na tinejdžere, forsiranje opštih mesta, pa i njihova zloupotreba
(jer, može li opštije od Dalija i „Bella, ciao“?!), fingiranje originalnosti
radi nje same... Sve su to predrasude koje nešto stariju publiku mogu da
odvrate od gledanja. I sve to autori serije jako dobro znaju i divno se
poigravaju s tim. „Hvatate me na jeftine fazone, braćo“, milion puta sam
pomislila i isto toliko puta kao da su mu odgovorili: „Znamo, to i hoćemo, samo
ti gledaj!“ Serija je izuzetno autoironična, kontrolisana čak i kad tako ne
deluje, namerno preterana i oslonjena na prethodne filmske i TV uzore, jako
dobro promišljena i, jednostavno, zna šta radi i kako deluje. A to je za svaku
pohvalu i naklon, čak i kad se neopisivo nervirate.
Zbog lika
inspektorke Rakel Muriljo htela sam tokom prve dve sezone više puta da
odustanem. Njena nesnađenost, nesmotrenost i nelogične odluke toliko su
delovale neuverljivo da je to bilo mučno za gledanje. No, sve se to isplatilo
na kraju (iako mi i dalje ide na živce) i upravo na to se računalo. Čak je i
njeno raspuštanje i kačenje kose olovkom umesto šnalom s namerom dovedeno do
paroksizma. Taman kad pomislite da je vređanje inteligencije to što je kad
raspusti kosu i sama raspuštena, a kad je skupi koncentrisana, pametna, hrabra
i odlučna, s ekrana stiže jasan znak koji govori: „Znamo šta misliš, čekaj.“
Tako i mi,
kao i mučena inspektora, vremenom uviđamo da sistem ne samo da je truo, već do
srži pokvaren, da se ne može ni popraviti ni srušiti iznutra, pa stajemo na
stranu otmičara. Naša percepcija dobra i zla, kao i same realnosti stalno se
dovodi u pitanje, tako da čak i korišćenje Dalijevog lika ima smisla. Možda je
neko bio na strani otmičara od samog početka, sebe ni pod razno ne svrstavam u
tu grupu, naprotiv. Bila sam spremna da ih mrzim i popljujem seriju, apriori su
me svi nervirali, a naročito Profesor. Nisam podnosila nikog osim osim Nairobi
i radovala sam se svakom porazu Berlina. Sve te sile bile su se u meni tokom
prve i druge sezone, dok u trećoj i četvrtoj već znate na čemu ste. Ta
ambivalentnost zapravo i jeste najjači adut prve dve, ali i preostale sezone
nude neke nove teme i dileme koje nisu za potcenjivanje.
Iza prve dve
sezone stoji čuvena španska TV kuća Antena 3 (zadužena za hitove poput „Korak
napred“, „Pakov svet“, „Moje drage komšije“...), dok je od treće prste umešao
Netflix, što se i te kako vidi, pre svega po količini uloženog novca. Dok je
mesto radnje isprva ograničeno na Madrid, treća i četvrta sezona nude obilje
lokacija – što rajskih osrva kojih su se protagonisti dokopali, što onih
madridskih od kojih sad umesto isključivo „mesta zločina“ i policijskog šatora
vidimo i centar grada, luksuzna naselja, bajkovita sela u okolini i slično. Jasno
je da je Netflix autorima pružio kreativnu slobodu i obasuo ih novcem kao
otmičari građane Madrida. Treća sezona kao da počinje idejom prosečne srpske
svadbe – da se vidi da se ima i da je skupo, ali to samo ionako već navučenim
gledaocima ide u prilog. Sve je ubrzano, adrenalin je pojačan, šetkamo se od
Paname do Firence, produkcija je fantastična, sve je preterano i apsolutno sve
funkcioniše.
„La Casa de
Papel“ ima svojih mana i svesna ih je. Uspešno manipuliše opštim mestima, ljubavnim
pričama koje podsećaju na one iz telenovela, zapletima svojstvenim krimićima i
trilerima, a naročito našim očekivanjima. „Gledaš li ti filmove“, pita jedan od
otmičara taoca. „Ne, gospodine, ja gledam samo serije“, prestravljeno odgovara
ovaj, nespretni štreber s kojim se instant identifikujemo i kojem se
istovremeno smejemo. Takvih mini bisera serija je puna – oko nekih se treba
pomučiti, dok nam se većina kotrlja pred očima. „La Casa de Papel“ spaja
naizgled nespojivo, volimo je i mrzimo, nervira nas i jedva čekamo nastavak,
zaplakali bismo uz „Bella, ciao“ dok cinično odmahujemo rukom... I više od
svega, „La Casa de Papel“ najbolje radi ono što je svojstveno svim španskim
serijama i, usuđujem se da kažem, španskom duhu uopšte – autentično, bizarno i
bez premca ima osećaj za tragikomediju i sve njene kontraste.
Comments
Post a Comment