Novi
album Taylor Swift pojavio se nepunih godinu dana nakon njenog poslednjeg
studijskog izdanja „Lover“, zanimljivog i sladunjavog pop iskustva. Bio je to
poslednji u nizu od tri „čisto“ pop albuma, kojima je htela da se odmakne od svog
country nasleđa.
Album „folklore“
vraća „staru Taylor“ na scenu. Ipak, samo donekle. Poređenja radi, nove pesme
najviše podsećaju na „All Too Well“ ili „Sad, Beautiful, Tragic“ sa albuma „Red“
iz 2012, te „Safe and Sound“ (soundtrack za „The Hunger Games“), ali na kraju „folklore“
ostaje priča za sebe. Estetski, muzički, poetski, i doslovno. Jasno je da svaki
album, koliko god bio nekonceptualan, priča svoju priču, no Taylor je poznata
po tome da je sve što kaže ili uradi duboko promišljeno, osmišljeno i u vezi s nečim što je već radila. Motivi
njenih pesama putuju iz albuma u album, isprepletani, što važi i za mnoge
spotove, pa je metatekstualnost nešto na šta su njeni fanovi već navikli.
Zajedno sa novinarima na zadatku, poput najpažljivijih detektiva, spremno odgonetaju
sve tajne i znake.
Taylor
je bila jedna od prvih koja je sa fanovima razvila odnos kakav se danas
manje-više zahteva. Iako je na početku karijere delovalo čudno to što ih poziva
u kuću na tajne male koncerte, samo njima otkriva izvesne izvore inspiracije,
prati na društvenim mrežama, ona je na vreme otkrila kakvu moć ima stabilna fan
baza, naročito onda kada ostatak sveta peva drukčiju pesmu. Sa fanovima poput
njenih, sve i da je svekolika javnost izopšti, Swift bi bez po muke imala jedan
od najslušanijih albuma.
U jeku
pandemije došao je „folklore“, objavljen u celosti samo nekoliko sati nakon
iznenadne najave na društvenim mrežama, bez tipičnog izbacivanja singlova
mesecima unapred. Po sopstvenom priznanju, Taylor bi čekala „savršeno vreme“ za
objavu, ali u nesigurnim vremenima jedina je opcija, kako kaže, raditi ono što
voliš i to predstaviti svetu, bez mnogo kalkulacija. I svet je odgovorio
spremnije nego ikad – hvalospevima i čestitkama koje ne dolaze samo od fanova,
već i od kritike i konkurencije.
Da
nije pandemije, Taylor bi na turneji uveliko promovisala prethodni album, i to
na jedinstvenom „Lover“ festivalu. Pitanje je kakva bi ploča ugledala svetlost
dana iduće godine. Sa „folkloreom“ se, planirano ili ne, vratila sebi, iako ne
country korenima u bukvalnom smislu, već sebi kao autentičnoj kantautorki.
Indie-folk zvuk najviše odgovara kako njenom glasu, koji je dostigao punu
zrelost, pravu boju i izražajnost, tako i njenom senzibilitetu. „Folklore“ zvuči
iskreno, neposredno, sanjalački, neopterećeno i ujednačeno. Pažljivo
izbalansiran broj pesama različitog tempa i atmosfere ustupio je mesto baladama
i pesmama umerenog tempa povezanih literarnim i muzičkim motivima, a iznad
svega posebnom osećajnošću karakterističnom i za vizuelnu estetiku albuma.
Idealan
za kišna popodneva, dane provedene van grada, uz topli napitak po izboru, u
omiljenom džemperu (jedna od pesama se i zove „cardigan“), „folklore“ je
soundtrack kasnog, miholjskog leta (tu je i „august“) i jeseni, stvorene za
reminiscencije, pisanje i mentalnu „šta ako“ gimnastiku. To su teme koje
opsedaju Taylor, ulančane s estetikom koju na društvenim mrežama, kako
saznajemo, zovu cottagecore. Ako se
tako zove ono što osećamo i vidimo dok slušamo „folklore“, neka tako bude. Cottagecore
it is.
Kad
smo kod opsesija koje su drugo ime naše kantautorke, na ovom albumu ih gotovo
uopšte nema. Izostale su sve stihovne ograde i odbrane, kontranapadi,
opravdavanja i objašnjavanja. Taylor je prigrlila sebe, svoje i, konačno, tuđe
priče, bez potrebe da bude cool i uklopi se. U skladu s tim je i pesma „this is
me trying“. Ne trudi se da nam pokaže koliko se ne trudi. „It's a new art form
showing people how little we care“, rekla bi Lorde ironično. Taylor je najzad
odbacila taj obrazac. Obema je producent već nekoliko godina unazad Jack
Antonoff, koji pored toga što ostavlja suptilni lični potpis na svemu što radi,
uspeva i da zabeleži svu auditivnu posebnost svojih saradnika, te im tako osigura
i najprodavanije albume. Pored njega, na ovom albumu su radili i Aaron Dessner
iz The National (zajedno sa Swift potpisuje 11 od 16 pesama), Bon Iver (duet „exile“),
te izvesni William Bowery (supotpisao dve pesme), što bi, bar prema tvrdnjama
najvatrenijih fanova, bio pseudonim glumca Joea Alwyna, momka Taylor Swift.
Za
razliku od svih prethodnih, ona na ovom albumu više ne priča samo svoje priče i
ne bije samo svoje bitke. Seća se one u kojoj se njen deda borio u Drugom
svetskom ratu; peva o tuđim sudbinama; zauzima različite tačke gledišta - dečju,
mušku, žensku, čak i onostranu, te perspektivu „druge žene“ iz svojevrsnog
tinejdžerskog ljubavnog trougla koji je osmislila za „folklore“. Baš kao i termin
po kojem je nazvan, album je njen i svačiji, priče opštepoznate, deo legende,
običaja i stvarnosti u isto vreme, a univerzalnost je, bile priče
autobiografske ili ne, sveprisutna najpre na emocionalnom nivou.
Swift
je talentovana spisateljica, vrlo rečita i specifična u izražavanju, nesumnjivo
načitana i pismena, pa je oslanjanje na imaginaciju više nego na sopstveno
neposredno iskustvo poželjan korak dalje. Sve o čemu (je) peva(la) ionako je
deo popkulturnog folklora. A ovaj album je njeno najzrelije, najmirnije i
najbolje delo.
„Folklore“
je lagani, setni, elegični, ali istovremeno hrabri i ogoljeni soundtrack 2020. godine.
Bez isforsiranog veselja, frenetičnih poskočica i lažnih uteha. S druge strane,
nije nimalo cool ili društvenopolitički angažovan. Jeste eskapistički, ali
obećava tek beg u melanholiju, onu zabačenu kolibu usred oluje, gde je
suočavanje sa samim sobom jedino rešenje.
Photos: Beth Garrabrant
Comments
Post a Comment