Skip to main content

Serija koja menja pravila

„No Offence“ je po definiciji britanska policijska drama, a zapravo je sve ono čega nema u američkim serijama i na šta nismo navikli. Kada se traži ubica, ne čini se to na onaj dobro poznat način, ustanovljen u svim mogućim CSI i NCIS franšizama. Taman kad mislite da je sve završeno, potraga tek počinje; kada deluje da više nema materijala za priču, pokrenu se tri nova toka.
I prva i nedavno završena druga sezona imaju glavne teme oko kojih se plete mnoštvo malih i (ne)povezanih priča, a opet, sezone se međusobno i te kako razlikuju. Ono što ih povezuje je trio detektivki iz mančesterske policije – Viv, Dajna i Džoj. One, s Viv na čelu, vode tim koji istražuje slučajeve počev od ubistava devojčica sa Daunovim sindromom (prva sezona) do zločina koji vode do jedinstvene šefice bande (druga sezona).

Viv, Dajna i Džoj mnogo su više od koleginica. Njihov odnos je jedinstven i dramaturški perfektno izgrađen. Nema lažnih osmeha, već pogleda punih razumevanja; nema komplimenata i kafenisanja, već bolne iskrenosti i zajedničke borbe. Koliko su tu jedna za drugu, toliko su i spremne da sve privatno zanemare zarad istrage. Na kraju, jedna drugoj uvek čuvaju leđa, ali tako da uspešno izmiču stereotipima o ženskim prijateljstvima. Njihovo uzajamno poverenje je bezgranično, a ipak svakog trenutka lomljivo. Dovoljno je da jedna reč pokrene lavinu užasa i da od te snažne povezanosti ostanu samo krhotine. Njih tri zajedno, kao i svaka ponaosob, hodaju po ivici noža, dok istovremeno nijednog trenutka ne gube osećaj za pravdu. Najbolje se to vidi u poslednjim epizodama prve sezone, koje donose šokantan rasplet. Nakon takvog završetka „prvog čina“ jedino je sigurno da Viv, Dajna i Džoj opstaju uprkos svemu i da se, dok se njihov odnos učvršćuje, razvijaju i one individualno. I dok ih pratimo tako sposobne, pametne i moćne, nikad ne gubimo iz vida da one nisu nekakve super-heroine, već žene sa svim svojim manama i vrlinama, brižljivo izgrađeni likovi, slojeviti i složeni, kakvi televiziji i te kako nedostaju.
„No Offence“ je jedinstvena i po pristupu dramskim i komičnim elementima. Kad bismo je odredili kao dramu, ne bismo pogrešili, ali ni pogodili suštinu. Da je nazovemo (crnom) komedijom, opet ne bi bilo sveobuhvatno, a dramedy je sada već toliko iscrpljena odrednica, da se uz „No Offence“ nikako ne bi uklopila. Komični elementi se u ovoj seriji pojavljuju često, ali u apotekarskim dozama, bravurozno plasirani i osmišljeni tako da se nikako ne ode u parodiranje žanra.

Zato je uvrnuta „No Offence“ dobitak za sve – policijske serije su dobile na posebnosti, ženski likovi na slojevitosti, televizija na raznolikosti. U tom kontekstu čini se da ni naslov nije slučajno odabran – Bez uvrede – za žanr, gledaoce i njihova izneverena očekivanja. „No Offence“ je tu da menja pravila. Udobno se smestite i uživajte.

*Objavljeno u nedeljniku Ekspres, 24.32017.

*Čitajte i u XXZ magazinu

Comments

Popular posts from this blog

Živimo u eri Taylor Swift

    2023 TAS Rights Management/Kevin Winter Jača nego ikad         Nakon što je albumima folklore i evermore iz 2020. učvrstila i proširila fan bazu, te najzad postala i miljenica kritike, Taylor Swift se ove godine našla na vrhuncu karijere, uspešno spojivši i svoje country korene, ljubav prema pop muzici i dominaciji na top-listama, te indie-folk pravac, zahvaljujući kojem je mogla da izbrusi svoje kantautorsko umeće bez opterećenja spoljnim faktorima. U martu je započela turneju svih turneja – The Eras Tour, koja publiku vodi kroz gotovo sve „ere“, odnosno albume Taylor Swift. Svaka od tih era podrazumevala je jedinstvenu estetiku, žanr, poruku, medijsku strategiju. Sa svakom novom erom, Swift je pokušavala nešto novo, oprobala se u novom pravcu ili drugačije pristupala stvaranju muzike. Kao feniks, s tim da u tom pepelu uvek postoji isti žar, ista nit koja spaja sve njene „inkarnacije“. Taylor je u dokumentarcu Miss Americana govoril...

O "Раним јадима" Данила Киша

Сваки покушај да се Рани јади олако дефинишу или жанровски одреде остаје осујећен и то нам постаје јасно чим склопимо корице књиге. Док је читамо, урањамо у њену лиричност, махом детињи доживљај света, маштенске и сањалачке призоре. Чини се да је једноставно прихватити дечју перспективу и путовање чак и кроз најболније странице историје – светске, породичне, личне. Међутим, на крају ћемо се наћи тамо где и одрасли Андреас Сам – на почетку, у Улици дивљих кестенова, у башти, на прагу некадашњег дома, на почетку откривања и разумевања породичне тајне и трагедије, на почетку романа Башта, пепео . Тако нас Рани јади уводе у Породични циркус , својеврсну триологију, коју чине и романи Башта, пепео и Пешчаник . Оно што је у Раним јадима само скицирано, назначено, наговештено, у романима ће бити осветљено из више углова и перспектива. Ходајући кроз лавиринт циркуса , сагледавамо мозаичну слику одјека рата и погрома, једне породице која се осипа и пропада, губи централну, очинску фигу...

I tek tako... zlo i naopako

I ne baš tek tako, potrošila sam nekoliko sati života na reanimirani leš dobro poznate serije Seks i grad , koja se u ovom pokušaju reinkarnacije zove I tek tako... , odnosno And Just Like That... Sa sve tri tačke. Davne 2003, kada je Seks i grad žario i palio ženskim mozgovima, sedela sam s drugaricama u jednom kafiću na Zlatiboru. Bile smo tinejdžerke, potpuno svesne da ne želimo da repliciramo živote popularne TV četvorke. Međutim, žene u dvadesetim ili tridesetim za stolom do nas živele su svoj Sex and the City . Dok je jedna od njih bezuspešno sastavljala poruku nekom pokušaju zlatiborske Zverke, druga joj je suflirala: - Stavi tri tačke, stavi tri tačke! - Što tri tačke?! - Pa, eto, kao, ne možeš da završiš rečenicu... And Just Like That... Nisu mogli ni autori serije. Nikad nije mogla ni Carrie. I kad bi dovršila rečenicu, pokazalo se da bi bilo bolje da nije. Njeni saharinski otužni zaključci kolumni bili su nešto najgore što je pokojni Seks i grad imao da ponudi. D...