Skip to main content

Kosovo, bez straha i predrasuda

Change it yourself, poruka DokuFesta: Veton Nurkollari na svečanom otvaranju
Change it yourself, poruka DokuFesta: Veton Nurkollari na svečanom otvaranju
Photo: Šehida Miftari
 
Šteta je samo što prizrenski duh neće moći da osete i dožive svi ti povampireni huligani troprstaši, koji pobede košarkaša, kraj školske godine ili potencijalni dolazak Justina Biebera obeležavaju imbecilnom parolom „Kosovo je srce Srbije“. Šteta je što ovi iole „normalniji“, „umereniji“, ali takođe puni predrasuda verovatno neće videti kako se živi na Kosovu – zato što ne žele i zato što misle da sve znaju. Generacije pre njih predstavljale su im Kosovo kao bedno, zaostalo i nekulturno, a Čika Dobrica se pobrinuo da im na svest nakalemi sliku o Albancima kao civilizacijskom talogu. Nažalost, mnogi neće videti da je upravo omladina Kosova nešto najbolje što je toj zemlji moglo da se desi i zašto je u pravom smislu reč o zemlji budućnosti

Prizren: Mesto susreta
Photo: Sandra Dančetović
 
Za vreme DokuFesta Prizren je mesto sa najviše zanimljivih ljudi po metru kvadratnom. Ništa ne možete predvideti, planovi se prave u hodu, odluke donose u milisekundi, a dileme nisu lake – koji ćemo film gledati, da li u to vreme već imamo nešto zakazano, s kim imamo sastanak, gde ćemo na kafu, šta ćemo da ručamo i, naravno, pitanje svih (Lukovićevih) pitanja, kada ćemo u shopping. Jedino je sigurno da ćete na svakom koraku sretati te zanimljive ljude, koji će vam „pokvariti“ planove i zbog kojih ćete poželeti da zauvek tako živite – bez rasporeda, besmislene žurbe, nervoze; da umesto u aščinicu odete u bioskop, da iz bioskopa krenete do „BarAce“ preko „Zdravljaka“, gde ćete se zadržati 3-4 sata, a završite u poslastičarnici „Princ“, kod prijatelja Bahrija, na kafi sa posvetom i popularnim tres-leches kolačima.
Dovoljno je da se ujutro probudite u hotelu „Theranda“, sa pogledom na osunčane prizrenske krovove, spremite se i na terasi hotela naručite prvi jutarnji „big macchiato“. Posle se kockice sklapaju same. Već će neko od znanih i neznanih prijatelja proći, pozvati, doći na kafu, da svečano započne još jedan uzbudljiv dan u Prizrenu.
Dafina sa omiljenim Srbinom: VIP u BarAci
Photo: Sandra Dančetović
 
Put do terase „Therande“ obično vodi preko kutka poznatog kao „Hospitality“, gde danonoćno rade mladi volonteri DokuFesta, pod dirigentskom palicom jedne i jedine Dafine Alishani. „Hospitality“ je srce DokuFesta, rekao bi svaki pošten gost, na čelu sa Lukovićem, Dafininim omiljenim Srbinom.
Na početku radne prizrenske nedelje dočekao nas je prvi „zadatak“. Upoznali smo divnu Laylu Barake, koja je sve vreme trajanja festivala vodila „Dokustudio“ fotografišući portrete učesnika, posetilaca, slučajnih i namernih prolaznika. Svaki njen „model“ trebalo je kaže nešto na temu promene, da u jednoj rečenici upotrebi reč „change“, koja je bila i moto ovogodišnjeg DokuFesta. Pozirali smo Layli i haiku-kontemplirali na temu promene, sa čim su čitaoci e-novina već upoznati.
Narednih dana čekali su nas intervjui, davanje izjava, fotografisanje, a sve zahvaljujući (treba li uopšte reći) glavnom uredniku e-novina, koji je u Prizrenu više od gosta, a manje od domaćina. On tamo uživa tretman kakav jedan (za sada još neformalno) počasni građanin treba da ima. Uzimajući u obzir njegov angažman i sve što je do sada uradio za sve normalne ljude Balkana, sasvim je prirodno i očekivano da Luković u Prizrenu ima status na kojem bi mu i Kim Kardashian pozavidela. „Večeras u šest treba da snimam spot, a posle imam onaj photo shooting, ozbiljan je glavni i odgovorni dok prelistava imaginarni planer. „Takav raspored ima još samo Kim Kardashian“, odvratila sam rezignirano, u stilu manje popularne sestre. Dafina je sve zacementirala nadimkom „Kimmie“, tako da je već rođena zvezda mogla slobodno da zablista pred objektivima.

Pose for the camera, click, click: Luković kao Kimmie
Photo: Ferdi Limani
 
„Gospodine Lukoviću, jeste li to vi“, začuje se gotovo svaki dan na ulici. Najpre smo upoznali Jašara iz Dragaša, koji sada živi u Austriji, i njegovog prijatelja iz vojske, Šenera. U skladu sa prizrenskim običajima, odmah idemo na kafu i dogovaramo naredno druženje. I, kako se i očekuje, sretali smo se još, iako ništa nismo planirali. To je tako normalno u gradu u kojem će svako naći vremena i volje da se vidi s vama, da vam pokloni trenutak pažnje i zaista vas sasluša. Ukratko, ni nalik srbijanskim dominantnim manirima.
Gospodin Isa nam prilazi na terasi hotela, razgovaramo kao da se znamo godinama, sve nam je jasno i sve razumemo; tu je i gospodin Arsim, naš divni vozač i prijatelj, uvek na usluzi, uvek spreman da pomogne; upoznajemo i Dafininu majku, veliku gospođu, dolazi doktor Agim sa suprugom i ćerkama, priča nam o lepoti albanske obale, u šta smo se nekoliko dana kasnije i uverili, a poslednjeg dana sumirali utiske – da, obala Jonskog mora je čisto savršenstvo, Tirana uređenošću bulevara i avenija podseća na Barselonu ili Madrid, da, Beograd je nekad bio divan, ali ako nastavi u duhu renoviranog Tašmajdana i osakaćenog Bulevara revolucije, više neće ličiti ni na šta...

U čast DokuFesta: Muzika na prizrenskim ulicama
Photo: Šehida Miftari
 
Razgovora ugodnih u Prizrenu nikad dosta, posebno kada se slučajno sretnete i sa čitaocima iz Bosne nastanjenim u Varaždinu, Larisom i Amirom, koji su vrlo brzo postali i naši saradnici, ili sa Jeremyjem Amarom i Henryjem Corrom, američkim filmskim radnicima, oduševljenim Lukovićevim petnaestominutnim objašnjenjem geneze i istorije sukoba na Balkanu u poslednjih 25 godina. „Trebalo bi da gostujete na svim većim američkim univerzitetima, da tako sažeto i razumljivo objasnite sve, kao što ste sada nama, da ljudi konačno shvate“, rekli su Jeremy i Henry. Ukratko, prizrenski duh je zarazan.
Šteta je samo što to neće moći da osete i dožive svi ti povampireni huligani troprstaši, koji pobede košarkaša, kraj školske godine ili potencijalni dolazak Justina Biebera obeležavaju imbecilnom parolom „Kosovo je srce Srbije“. Šteta je što ovi iole „normalniji“, „umereniji“, ali takođe puni predrasuda verovatno neće videti kako se živi na Kosovu – zato što ne žele i zato što misle da sve znaju. Generacije pre njih predstavljale su im Kosovo kao bedno, zaostalo i nekulturno, a Čika Dobrica se pobrinuo da im na svest nakalemi sliku o Albancima kao civilizacijskom talogu. Nažalost, mnogi neće videti da je upravo omladina Kosova nešto najbolje što je toj zemlji moglo da se desi i zašto je u pravom smislu reč o zemlji budućnosti. Mladi su otvoreni, okrenuti svetu, čini se da su društveno svesniji i odgovorniji, sa više entuzijazma, snage i poleta, vredni, zainteresovani za sve što im je nepoznato, spremni da uče i čuju. Gledajući Dafinu, Nitu, Unu, Tringu i mnoge druge mlade okupljene oko DokuFesta, videla sam ono što bi mladima ovde i te kako pomoglo – spremnost da se otvore, da budu svoji i da razmišljaju i delaju bez straha i predrasuda. Većina kosovske omladine je obrazovana, studira u inostranstvu i spremna je da se suoči s nepoznatim. Drug Tito je bio u pravu - zemlja koja ima takvu omladinu zaista ne treba da brine za svoju budućnost. Nadajmo se samo da će kroz nekoliko godina uspeti da povedu glavnu reč.

Grad koji živi 24 časa: Kadar iz Prizrena
Photo: Šehida Miftari
 
Nadajmo se da će uskoro čitavo kosovsko društvo, zajedno sa ostalim balkanskim državicama, biti organizovano i uspešno kao DokuFest, sa ljudima koji vole svoj posao i rade ga najbolje što mogu, koji pomeraju granice i menjaju svet, jer su u tome najbolji. Baš kao što je rekao premijer Albanije Edi Rama na zatvaranju festivala – gradonačelnici dolaze i odlaze, ali ako DokuFest jednom ode, otići će zauvek. Opstankom DokuFesta opstaje grad, opstaju njegovi ljudi i gosti koji ga pamte i vraćaju mu se. Zato, dogodine u Prizrenu, već od 8. avgusta!

THANX TO ALL GOOD PEOPLE IN KOSOVA AND ALBANIA: Bahri Uka, Ymer Pacarizi, Pranvera Pacarizi, Enes Pacarizi, Veton Nurkollari, Zilha Nurkollari, Eroll Bilibani, Eroll Shporta, Dafina Alishani & Alishani Family, Ferdi Limani, Layla Barake, Una Hajdari, Arsim Tuli, Linda Llulla Gashi, Nita Deda, Osman Uka, Tahar, Jeremy Amar, Henry Corra, Iliriana Kacaniku, Adriatik Kelmendi, Erzen Shololli, Ilire Siqeca, Tringa Siqeca, Flaka Siqeca, Agim Siqeca, Almir Miftari, Šehida Miftari, Alida Miftari, Fati Pajko, Elita Alo, Agron Alo, Aca (BarAca), Bujar Hoxha, Saffet Muhovich, Samir Karahoda, Amir Spahić, Larisa Gluhić, Jetmir Idrizi, Jeton Jagxhiu, Zana Jagxhiu, Jasar Selimoviq, Sener Hasaslar, Emri Qenaj, Edvard Doci, Hysen Selmani, Arben Biba, Visar Qeska, Mrinë Godanca, Gjevdet Doda, Lulëzon Jagxhiu, Nezir Shinik, Flaka Surroi

* Objavljeno u e-Novinama

Comments

Popular posts from this blog

Živimo u eri Taylor Swift

    2023 TAS Rights Management/Kevin Winter Jača nego ikad         Nakon što je albumima folklore i evermore iz 2020. učvrstila i proširila fan bazu, te najzad postala i miljenica kritike, Taylor Swift se ove godine našla na vrhuncu karijere, uspešno spojivši i svoje country korene, ljubav prema pop muzici i dominaciji na top-listama, te indie-folk pravac, zahvaljujući kojem je mogla da izbrusi svoje kantautorsko umeće bez opterećenja spoljnim faktorima. U martu je započela turneju svih turneja – The Eras Tour, koja publiku vodi kroz gotovo sve „ere“, odnosno albume Taylor Swift. Svaka od tih era podrazumevala je jedinstvenu estetiku, žanr, poruku, medijsku strategiju. Sa svakom novom erom, Swift je pokušavala nešto novo, oprobala se u novom pravcu ili drugačije pristupala stvaranju muzike. Kao feniks, s tim da u tom pepelu uvek postoji isti žar, ista nit koja spaja sve njene „inkarnacije“. Taylor je u dokumentarcu Miss Americana govoril...

O "Раним јадима" Данила Киша

Сваки покушај да се Рани јади олако дефинишу или жанровски одреде остаје осујећен и то нам постаје јасно чим склопимо корице књиге. Док је читамо, урањамо у њену лиричност, махом детињи доживљај света, маштенске и сањалачке призоре. Чини се да је једноставно прихватити дечју перспективу и путовање чак и кроз најболније странице историје – светске, породичне, личне. Међутим, на крају ћемо се наћи тамо где и одрасли Андреас Сам – на почетку, у Улици дивљих кестенова, у башти, на прагу некадашњег дома, на почетку откривања и разумевања породичне тајне и трагедије, на почетку романа Башта, пепео . Тако нас Рани јади уводе у Породични циркус , својеврсну триологију, коју чине и романи Башта, пепео и Пешчаник . Оно што је у Раним јадима само скицирано, назначено, наговештено, у романима ће бити осветљено из више углова и перспектива. Ходајући кроз лавиринт циркуса , сагледавамо мозаичну слику одјека рата и погрома, једне породице која се осипа и пропада, губи централну, очинску фигу...

I tek tako... zlo i naopako

I ne baš tek tako, potrošila sam nekoliko sati života na reanimirani leš dobro poznate serije Seks i grad , koja se u ovom pokušaju reinkarnacije zove I tek tako... , odnosno And Just Like That... Sa sve tri tačke. Davne 2003, kada je Seks i grad žario i palio ženskim mozgovima, sedela sam s drugaricama u jednom kafiću na Zlatiboru. Bile smo tinejdžerke, potpuno svesne da ne želimo da repliciramo živote popularne TV četvorke. Međutim, žene u dvadesetim ili tridesetim za stolom do nas živele su svoj Sex and the City . Dok je jedna od njih bezuspešno sastavljala poruku nekom pokušaju zlatiborske Zverke, druga joj je suflirala: - Stavi tri tačke, stavi tri tačke! - Što tri tačke?! - Pa, eto, kao, ne možeš da završiš rečenicu... And Just Like That... Nisu mogli ni autori serije. Nikad nije mogla ni Carrie. I kad bi dovršila rečenicu, pokazalo se da bi bilo bolje da nije. Njeni saharinski otužni zaključci kolumni bili su nešto najgore što je pokojni Seks i grad imao da ponudi. D...