Oni su samo obrađivali svoj vrt
Kada
sam pre pet godina posetila Aušvic, nekada nacistički logor, danas muzej i
memorijalni centar u poljskom gradu Osvjenćimu, nisam mogla da se otmem utisku nepojmljivih
i nepomirljivih kontrasta koji se stalno nameću. Za početak, bio je 31.
decembar, zajedno s 1. januarom idealan dan za podsećanje na to da je život
samo jedan, za balansiranje između čuvenih „memento mori“ i „carpe diem“
maksima. Bar je tako smatrao naš vodič, koji nam je podelio karte za muzej
Aušvic, a potom nas podsetio de se te večeri vidimo na dočeku u Krakovu i da to
sve možda treba baš tako da bude. „Kada vidite taj užas, shvatićete koliko ste
srećni“, rekao nam je. „Ja sam se nadala nekom nastavku u stilu ’shvatićete
zašto to više nikada ne sme da se ponovi’ ili tako nešto“, primereno je
zaključila moja drugarica. No, svakom od nas u takvim trenucima proradi
određeni odbrambeni mehanizam – neko otupi, distancira se emotivno, neko
pribegava humoru, neko afektaciji druge vrste. Izvesno je da niko ne zna kako
tačno treba da se ponaša.
Kada
se nađete tamo, osećate krivicu ako odete do toaleta, renoviranog i sređenog,
odakle se vide krovovi baraka i dimnjaci krematorijuma. Ne znate kako da se
postavite, kako sebi da objasnite sve to što vam se smenjuje pred očima. Tik
ispred ulaza u muzej, kao i u suvenirnicama širom Krakova – magneti za frižider
i razglednice sa slikama logora. Preko puta – neke skromne kuće i neki običan
život koji se odvija u njima. Na kraju krajeva, toliko je vremena prošlo i
zarekli smo se – nikad više – pa može da se živi. Osim što se uopšte ne čini da
može jer sve deluje sablasno i zloslutno, i pored tolikih turističkih poseta
jako je tiho. Turobno je toliko da počinjete da žalite ljude koji moraju da
žive u blizini i zaposlene u muzeju koji se svakodnevno suočavaju sa tim
hororom. Čini vam se da je uvek bilo baš ovako – surovo, jezivo, hladno i
zlokobno tiho.
Britanski
reditelj Jonathan Glazer je u filmu The
Zone of Interest upravo prikazao kako je bilo ranih četrdesetih, tokom
nacističke okupacije, i to tik izvan zida i bodljikave žice oko logora, u kući
komandanta Aušvica Rudolfa Hössa i žene mu Hedwig, te sitne dece i služinčadi. Iz
njihove bašte takođe se vide krovovi i dimnjak krematorijuma. I kada pomislite
da je Glazer to domaštao i da kuća možda ipak nije bila toliko blizu jer bi
nekom možda, eventualno, ikako, iole, proradila savest, shvatite da je
rekonstrukcija potpuno verna i da je porodica Höss gradila svoju idilu
neposredno izvan logorskih zidina. Film je inače snimljen prema istoimenoj
knjizi Martina Amisa, ali poznavaoci kažu da je vrlo površno zanovana na njoj,
budući da je Glazer izabrao da se usredsredi samo na život jedne porodice i
njihovu banalnu svakodnevicu.
Takav
postupak izazavao je polemike na nekoliko nivoa – neki kritičari smatraju da
fokusiranje na zločinca umesto na žrtvu doprinosi relativizaciji Holokausta,
dok su drugi oduševljeni postupkom i načinom na koji Glazer uspeva da bez
prikazivanja nasilja dočara sav užas Aušvica. Takođe se povela rasprava o ljudskoj
prirodi, odnosno o tome da li je Holokaust zločin bez presedana koji su
počinili monstrumi ili pak zločin bez presedana koji su počinili ljudi koji su
„samo radili svoj posao“ i bili zaslepljeni ideologijom. U oba slučaja navodi
se kao primer suđenje Eichmannu i čuvena teza Hanne Arendt o banalnosti zla. I
dok je svako tumači na svoj način, The
Zone of Interest govori sam za sebe.
Sam
početak filma ukazuje na to da se upućujemo na neobično putovanje – crnilo na
platnu praćeno zaglušujućim i uznemirijućim zvukom koje je tu nekoliko minuta
da bi bilo naglo prekinuto pastoralnom slikom porodice koja uživa na obali reke
i nastavilo se prizorima iz svakodnevnog života.
Sliku
idealne arijevske porodice sačinjenu od troje sitne dece i novorođene bebe,
mame, tate i psa upotpunjuje bašta puna cveća koju domaćica Hedwig Höss
pažljivo neguje, dvorište s bazenom stvoreno za igru i uživanje, običan
porodični život kojem bi svi trebalo da teže i koji je Hedwig konačno izgradila
za sebe. Nakon što joj majka dođe u posetu, Hedwig ponosno pokazuje svoj vrt i
aludira na svoj nekadašnji život, kada je bila čistačica Jevrejki koje su danas
u logoru. Njenih pet minuta je konačno došlo, mučenju i siromaštvu je kraj, ona
je sada „kraljica Aušvica“, kako sama ističe, i ne planira da preispituje ni
titulu ni status, a kamoli da ih se odrekne.
Za
to vreme njen muž sa svojim kolegama i vodećim nemačkim inženjerima raspravlja
o nacrtima za najefikasnije peći za spaljivanje leševa. Sasvim civilizovano,
uljudno i operativno. Nemačke fabrike rade, narod ima posla i radi ono što mu
se kaže. I u šta veruje. I ne vidi problem. Kada to postane problem, reći će
„nismo znali“ ili „ništa nismo mogli da uradimo“. Ništa, osim svog posla, osim
izvršavanja naređenja. No, ne bi se tolika naređenja tako poletno izvršila da
nije bilo i vere, motivacije, ideologije i obožavanja vođe. Nisu svi ti ljudi
bili rođeni kao monstrumi, psihopate, sociopate i slično. Oni su bili obični
ljudi koji su negovali svoju monstruoznu stranu i verovali u to što rade, bilo
da su glavni pokretač ili tek šraf u tom mehanizmu. I upravo u tome leži užas,
mračna strana ljudske prirode koja se ne bi toliko puta reinkarnirala da ne
postoji.
Draže
nam je da mislimo kako je nacizam jednostavno civilizacijski eksces, mračno
poglavlje istorije čovečanstva nakon kojeg smo rekli „nikad više“ i to zaista i
mislili. Uvereni smo u to da mi nikad ne bismo počinili takva zlodela, da naše
srce ne zna za mržnju, da su to sve uradili monstrumi koji su kažnjeni i nakon
kojih je Nemačka preuzela odgovornost za zločine postajući tako idealan primer
za suočavanje sa sopstvenom prošlošću. Bilo, prošlo, ne ponovilo se. Ali,
Glazer nas poziva da pomislimo da možda nije prošlo, da se ponavlja i da će se
ponoviti.
Dok
pratimo privatni život porodice komandanta Aušvica poput nekog perverznog
reality programa (a film je tako i snimljen – sve su kamere i mikrofoni
prethodno postavljeni i na samom setu dok se scena snima su samo glumci),
pozvani smo da vidimo delić sebe u njima, da se zapitamo šta bismo mi uradili,
šta danas ljudi rade u sličnim situacijama. Pritom nam nijednog trenutka niko
nije simpatičan, čak ni ta deca. Nema jeftinih trikova pomoću kojih bismo
nekoga zavoleli ili zamrzeli. Samo ne možemo poreći činjenicu da pred sobom ne
vidimo čudovišta, već obične ljude. Ni dobre, ni plemenite, ali obične.
No,
kako je nemoguće izolovati se od onoga što nas okružuje i ostati neokrznut dok
samo obrađuješ svoj vrt, neposredno okruženje počinje da utiče i na likove. O
onome što se dešava u logoru se ne govori, podrazumeva se, no svako oseća
posledice na svoj način. Iako oni žele da ih izbegnu i o njima ne razmišljaju,
što im i uspeva, ne mogu da pobegnu od materijalnih dokaza – od pepela iz
krematorijuma koji završi u reci, koji im pada po dvorištu slučajno, ali i koji
koriste za đubrenje iste te svoje predivne bašte. Ironije li, oni samo obrađuju
svoj vrt, oplemenjujući ga ostacima ljudi koje su zverski ubili. Svaku
svinjariju za njima će počistiti sluge Poljaci, koje često podsećaju da treba
da budu srećni što nisu završili s druge strane zida.
Höss
svoje krvave čizme ostavlja ispred kuće, deca se igraju gasne komore, supruga
uzbuđeno isprobava bundu i karmin Jevrejke prispele u logor, sve dragocenosti
zatvorenika završavaju kod nje, a svi zajedno se prave da ništa ne vide i ne
čuju. A zvuk je nemoguće ignorisati, on je zaglušujuć, neprijatan i zlokoban –
bilo da je reč o zvuku koji dočarava atmosferu ili pak o onom koji dopire iz
logora. Danas je u Aušvicu obremenjena tišina, a tada su se čuli krici, vika,
zapomaganja, plač, stroge naredbe, pucnji. Pored svega toga i sa svim tim
živela je familija Höss. I na svakog od njih to počinje da ostavlja trag. Čak i
bez ikakvog istorijskog predznanja, jasno je da niko odatle neće izaći
neokrznut, koliko god ignorisao okolnosti i sopstvenu savest.
Linearni
narativ prekidaju dokumentarne scene iz memorijalnog centra Aušvic danas,
obični svakodnevni poslovi održavanja muzeja, čišćenje vitrina iza kojih se
nalaze otuđene stvari logoraša. Jedna svakodnevica nasuprot druge, jedna kao
produkt odnosno posledica one prethodne. U oba slučaja – radnje koje se
mehanički ponavljaju i koje posle nekog vremena počnu da se obavljaju po
automatizmu. Nekada nesnosna buka, danas neprijatna tišina spram koje ne znamo
kako da se ponašamo; ne umemo ni da je osmislimo, ni da je prekinemo. A između
– kao u negativu – scene dobra koje možda ne pobeđuje uvek, ali opstaje – priča
o poljskoj devojčici Alexandriji koja je zarobljenicima ostavljala jabuke u
zemlji, gde je pronašla notni zapis logoraša Thomasa Wolfa, ostavljen kao trag,
kao zvuk koji treba da se čuje ako on ne preživi. Wolf je preživeo, kompozicija
se čuje u filmu, dobro postoji, ali uspeva ono što se zaliva.
XXZ magazin, 6. mart 2024.
Photo: A24
Comments
Post a Comment