Skip to main content

Virtuelni koncert Josipe Lisac: Tisuću razloga za sreću

 Virtuelni koncert Josipe Lisac: Tisuću razloga za sreću



Prošle godine napisala sam tekst pod naslovom „Josipa Lisacu Sava centru – kako to normalno zvuči“. Dvanaest meseci kasnije, atmosfera je bitno drugačija. Bilo ko u Sava centru – to tako nenormalno zvuči. Koncerata nema, svedeni su na nivo incidenta... Sve se preselilo „na mrežu“.

I dok neki još oklevaju da nastupe online, Josipa predvodi i u tom domenu. U nedelju 14. februara, na svoj 71. rođendan, održala je svoj prvi virtuelni koncert. Priredivši besprekoran audiovizuelni događaj, dokazala je da za nju nema prepreka kada je o muzici reč – ni tehničkih, logističkih, žanrovskih... Šta god budućnost da donese, Josipa će znalački s tim izaći na kraj. Potvrdila nam je to sinoć svojom pesmom, ali i govorom, neretko se osvrćući na situaciju u kojoj smo i ono što sledi nakon nje.

Nije, međutim, tokom tih veličanstvenih sat i po svirke, bilo mesta za lamentiranje nad zlom sudbom. Naprotiv, slavilo se – život, ljubav, muzika; slavio se rođendan, slavila se mogućnost susreta. Nije nam ona bila uvek data ni dok je sve bilo „normalno“. Zato možda sve češće i slavimo uprkos nečemu ili nekome, a ne zbog.

U inat ili ne, ovoga puta koncert je počeo pesmom „Što me čini sretnom“, koja je odmah zadala „intonaciju“ ostatku večeri. Bilo je dirljivo, na momente setno, bilo je rasplesano i zabavno, virtuozno, duhovito – svaki element potreban za sreću bio je tu.



Josipa već decenijama suvereno vlada scenom, pa je njena harizma svakako bila neupitna. Bend u sastavu Toni Starešinić, Davor Črnigoj, Borna Šercar i Elvis Penava bio je, kao i uvek, na visini zadatka. Sada smo, premda kilometrima udaljeni, na manjoj distanci nego inače na koncertima, mogli da vidimo svaki gest, osmeh i čujemo sve instrumente, na čelu s glasom, u savršenoj harmoniji. Povrh svega, imali smo prilike da čujemo i poeziju Side Košutić, Vislave Šimborske i Romane Brolih u Jospinoj interpretaciji. Tisuću razloga za sreću!

Fenomenalan vizuelni identitet nastupu su dali Ivan Lušičić Liik, koji je bio zadužen za dizajn videa, kao i scenskog svetla zajedno sa Stjepanom Fučekom. Koncert su režirali i snimali Nevio Smajić i Mario Borščak (koji je takođe radio montažu i colour korekciju). Snimatelji su bili i Dino Seničar, Marjan Radović, Ivan Majić i Vjekoslav Palinić.

Sinoć su mnoga mesta u više od 25 zemalja sveta bila „tamo negdje jedan grad, svjetlosti pun“, svetleli su ekrani kompjutera, telefona, televizora... I u takvom „mraku katkad nikne divan cvijet“. Potvrđuju to brojna svedočanstva publike ispisana na platformi Entrio, putem koje se i pratio koncert.

Kada se ponovo sretnemo uživo u Sava centru, Lisinskom, Križankama, na niškoj ili kastavskoj tvrđavi, u SNP-u ili ZKM-u, počećemo ispočetka neku novu priču, ili pak nastaviti tamo gde smo stali. Zvuči paradoksalno, ali je u stvari jedino istinito. Sve se menja, ali i „sve vrti se ukurug“.

Ne znamo na kojoj smo tački, ali poglavlje lične i naše zajedničke istorije koje je Josipa Lisac sinoć ispisala ostaje za večnost. Kao dokaz da se može i mora opstati, uprkos svemu, a zbog svih i svega što vredi. Kao podsetnik da muzika možda neće spasiti svet, ali da bez nje ništa ionako ne bi imalo smisla. Kao razlog više da se nastavi dalje. I da je važno igrati se, i to najozbiljnije moguće.

Photo: Marjan Radović

*Objavljeno u XXZ magazinu

Comments

Popular posts from this blog

O seriji "Girls": Devojke koje su sve promenile

Kada su se 2012. pojavile, „Girls“ su istog časa promenile ne samo pogled na takozvane „ženske“ serije, već na devojke i žene uopšte. „Girls“ su prst u oku društvu, Holivudu, mačizmu, pa i sebi, jer ni mnoge žene same nisu mogle da veruju da ne moraju da se ponašaju kao klonovi Keri Bredšo ili da istinski mogu da budu ono što jesu Autorka serije i ujedno glavna glumica je Lina Danam (Lena Dunham), sada već dobro poznata scenaristkinja, rediteljka i spisateljica, čija je autobiografija „Nisam ja takva“ („Not That Kind of Girl“) objavljena i kod nas. Mnogi će reći da je kontroverzna, ali Lina je samo devojka koja je imala dovoljno hrabrosti da sopstvene i generacijske mane, probleme i specifičnosti prikaže svetu, i to ni manje ni više nego preko mreže HBO. Kada se sve zbroji, zapravo joj se najviše zamera na hrabrosti i autentičnosti, a društvo u kojem su to mane u ozbiljnom je problemu. Poput Line, likovi koje je osmislila su tu da provociraju svojom verodostojnošću. Hanu, Džes...

Najbolje serije koje niste gledali - Doctor Foster

Svi scenariji koje pažljivo razrađujemo i režiramo u mislima, sve hipotetičke situacije koje konstruišemo dok sanjamo budni, sve savršene reakcije i replike koje nikad ne izgovorimo; sve smicalice, postupci, zavere i osvete do kojih nikad ne dođe jer smo kukavice, jer nas mrzi, možda zato što baratamo i nekim zdravijim mehanizmima, na kraju krajeva, jer se to tako ne radi i šta će svet da kaže - doctor Foster sprovodi u delo. „A Woman Scorned“ stoji kao podnaslov, odnosno kompletira naslov serije i dovoljno objašnjava. Gemma Foster je arhetip žene-majke-kraljice kojoj je naneta nepravda i koja se sa problemima hvata ukoštac na najbolji mogući način. Ne po sebe, niti po svoje dete, ili okolinu, već za gledaoce. Zaista ima nešto u tom neverovatnom osećaju obračuna s prevarantima i konačnog zadovoljenja pravde. Kad se sve idealno posloži, kad se plan sprovede do kraja i servira ledeno-hladna osveta, kao Beyoncein album „Lemonade“ pre nego što oprosti Jay-Ziju... Gemmu Foster upoznaje...

O "Раним јадима" Данила Киша

Сваки покушај да се Рани јади олако дефинишу или жанровски одреде остаје осујећен и то нам постаје јасно чим склопимо корице књиге. Док је читамо, урањамо у њену лиричност, махом детињи доживљај света, маштенске и сањалачке призоре. Чини се да је једноставно прихватити дечју перспективу и путовање чак и кроз најболније странице историје – светске, породичне, личне. Међутим, на крају ћемо се наћи тамо где и одрасли Андреас Сам – на почетку, у Улици дивљих кестенова, у башти, на прагу некадашњег дома, на почетку откривања и разумевања породичне тајне и трагедије, на почетку романа Башта, пепео . Тако нас Рани јади уводе у Породични циркус , својеврсну триологију, коју чине и романи Башта, пепео и Пешчаник . Оно што је у Раним јадима само скицирано, назначено, наговештено, у романима ће бити осветљено из више углова и перспектива. Ходајући кроз лавиринт циркуса , сагледавамо мозаичну слику одјека рата и погрома, једне породице која се осипа и пропада, губи централну, очинску фигу...