Skip to main content

Nisi sama, nisi kriva

 

Slučaj Aleksić: Udruženo protiv silovatelja

 

Elitizam, tradicionalizam, nacionalizam, fašizam – jedno drugo hrane i podupiru, savršeno sklapajući slagalicu strave, odnosno naše realnosti. Klupko se odmotava još uvek i polako se otkriva čitav predatorsko-nepotističko-klanovski komplot, ogrezao u korupciji i sujeti

 


Nakon što je u subotu Miroslav Aleksić, poznatiji kao Mika, priveden zbog optužbi da je silovao i seksualno uznemiravao devojke koje su pohađale njegovu školu glume, klupko je počelo da se odmotava. Tri dana se bavimo gotovo samo tom temom i konačno se može reći da se, kao društvo, zaista bavimo nečim važnim. Danima s pravom slušamo o razmerama zločina jednog monstruma koji je odnegovao generacije unesrećene i traumatizovane dece.No, do pre tri dana škola Mike Aleksića bila je merna jedinica za kulturu i učenost. Članstvo u njegovoj grupi bila je ulaznica za svet u kojem se otvaraju vrata i pružaju prilike. Niko do 16. januara ove godine njegove metode javno nije doveo u pitanje. Sve što decenijama slušamo su hvalospevi o vrsnom pedagogu i njegovoj borbi za prave vrednosti.

Milena Radulović dirnula je u osinje gnezdo. U borbi su joj se pridružile koleginice koje više nisu želele da ćute. Svaka od njih prošla je svojevrsni pakao i svaka je to videla kao sopstvenu sramotu. Jer je od najranijeg detinjstva slušala da je kriva, da je odgovorna, da je do nje. Slušala je o drugim ženama koje su izazvale, koje su se namestile, obukle ili našminkale ovako ili onako...

Čuo je to svako od nas, bilo da je prošao torturu Miroslava Aleksića ili ne. Zahvaljujući takvom stanju svesti i sistemu mogao je i da radi to što je radio. Zahvaljujući tome imamo i ove komentatore spremne da relativizuju sve i uvek okrive žrtvu. To ide dotle da je postalo potpuno normalno reći „bolje da se ubila nego da je pustila da je siluju“. To smo danas od anonimnog gledaoca mogli čuti na televiziji s nacionalnom frekvencijom, u emisiji u kojoj je glas razuma bila ni manje ni više nego Milica Zavetnica. Za patrijarhat je, očigledno, jedino mrtva žrtva idealna žrtva.



I dok mediji uporno pokušavaju da odgovore na idiotska pitanja poput „zašto su ćutale, šta su čekale“, pozivajući u goste stručnjake čije reči ne dopiru do dežurnih dušebrižnika, složimo se da je jedini pravi odgovor onaj koji je Nataša Bekvalac svojevremeno dala Sergeju Trifunoviću na neko drugo pitanje: Zbog da jedeš govna.

I tu se priča završava i temi potom pristupa ozbiljnošću i pijetetom koji zaslužuje.

U tom drugom delu su pak ovdašnji mediji odigrali sasvim pristojnu ulogu, mora se priznati. Kroz šumu tabloidnih naslova i senzacionalizma, ipak se probila prava poruka i, što je najvažnije, čula se reč žrtava. Retroaktivno smo pažnju posvetili i nekim starim TV emisijama čiji je Aleksić bio gost, a i predmet divljenja. Njegove „pedagoške metode“ koje podrazumevaju vređanje dece ne možemo gledati bez mučnine više od nekoliko sekundi. Neko je to slušao pet, deset godina, neko je bio konstantno ponižavan, neko je odrastao verujući da je glup, lenj, nesposoban, verujući u reči izgovorene ne tako savršenim književnim govorom i dikcijom, ako moram da budem cinična (a moram). Nekom je, povrh svega toga, zlostavljanjem i silovanjem oduzeto svako dostojanstvo.

Škola se, kad smo već kod cinizma, zove „Stvar srca“. Mediji je sada nazivaju školom strave, no do pre samo tri dana to je bilo ugledno mesto gde se su se gajile buduća elita i tradicionalne vrednosti. Ni taj veo tajne i prividne kulturne superiornosti koji je prekrivao Aleksićev rad, ispostavlja se, nije slučajno postojao. Elitizam, tradicionalizam, nacionalizam, fašizam – jedno drugo hrane i podupiru, savršeno sklapajući slagalicu strave, odnosno naše realnosti. Klupko se odmotava još uvek i polako se otkriva čitav predatorsko-nepotističko-klanovski komplot, ogrezao u korupciji i sujeti.

U međuvremenu, i mnoge druge žene su osetile potrebu da podele svoju priču. Umetnice iz regiona povezale su se putem Facebook stranice „Nisam tražila“ koja satima objavljuje potresna svedočanstva žena koje se bave javnim poslom i koja, po svemu sudeći, ne prestaju da pristižu. Stranica postoji od juče. Putem raznih internet platformi svoja iskustva anonimno dele i studentkinje različitih fakulteta. I dok neki čekaju šta će reći sud pre nego što donesu zaključak, setimo se da većina zlostavljača ostaje neprocesuirana. Mnogi više nisu među živima, mnoge žrtve još uvek nisu u stanju da se suoče sa traumom, i(li) sa institucijama.

U kojem god trenutku žrtva odluči da progovori, u redu je. Veliki broj njih se javlja upravo sad zato što oseća podršku javnosti, oseća da neće biti ućutkana i ignorisana. Iako vesti pratimo s mučninom, čini se da kao društvo doživljavamo neku vrstu katarze i gorkog olakšanja. Priznali smo da postoji problem, ne ćutimo, ne okrećemo glavu i ne spočitavamo ga isključivo „trulom Zapadu“.

Patrijarhat vlada svuda i, kao što reče Adriana Zaharijević, najviše se boji žena koje se zajedno oslobode.

*Objavljeno u XXZ magazinu

*Fotografije:

officechai.com

elvie.com

Comments

Popular posts from this blog

Živimo u eri Taylor Swift

    2023 TAS Rights Management/Kevin Winter Jača nego ikad         Nakon što je albumima folklore i evermore iz 2020. učvrstila i proširila fan bazu, te najzad postala i miljenica kritike, Taylor Swift se ove godine našla na vrhuncu karijere, uspešno spojivši i svoje country korene, ljubav prema pop muzici i dominaciji na top-listama, te indie-folk pravac, zahvaljujući kojem je mogla da izbrusi svoje kantautorsko umeće bez opterećenja spoljnim faktorima. U martu je započela turneju svih turneja – The Eras Tour, koja publiku vodi kroz gotovo sve „ere“, odnosno albume Taylor Swift. Svaka od tih era podrazumevala je jedinstvenu estetiku, žanr, poruku, medijsku strategiju. Sa svakom novom erom, Swift je pokušavala nešto novo, oprobala se u novom pravcu ili drugačije pristupala stvaranju muzike. Kao feniks, s tim da u tom pepelu uvek postoji isti žar, ista nit koja spaja sve njene „inkarnacije“. Taylor je u dokumentarcu Miss Americana govoril...

O "Раним јадима" Данила Киша

Сваки покушај да се Рани јади олако дефинишу или жанровски одреде остаје осујећен и то нам постаје јасно чим склопимо корице књиге. Док је читамо, урањамо у њену лиричност, махом детињи доживљај света, маштенске и сањалачке призоре. Чини се да је једноставно прихватити дечју перспективу и путовање чак и кроз најболније странице историје – светске, породичне, личне. Међутим, на крају ћемо се наћи тамо где и одрасли Андреас Сам – на почетку, у Улици дивљих кестенова, у башти, на прагу некадашњег дома, на почетку откривања и разумевања породичне тајне и трагедије, на почетку романа Башта, пепео . Тако нас Рани јади уводе у Породични циркус , својеврсну триологију, коју чине и романи Башта, пепео и Пешчаник . Оно што је у Раним јадима само скицирано, назначено, наговештено, у романима ће бити осветљено из више углова и перспектива. Ходајући кроз лавиринт циркуса , сагледавамо мозаичну слику одјека рата и погрома, једне породице која се осипа и пропада, губи централну, очинску фигу...

I tek tako... zlo i naopako

I ne baš tek tako, potrošila sam nekoliko sati života na reanimirani leš dobro poznate serije Seks i grad , koja se u ovom pokušaju reinkarnacije zove I tek tako... , odnosno And Just Like That... Sa sve tri tačke. Davne 2003, kada je Seks i grad žario i palio ženskim mozgovima, sedela sam s drugaricama u jednom kafiću na Zlatiboru. Bile smo tinejdžerke, potpuno svesne da ne želimo da repliciramo živote popularne TV četvorke. Međutim, žene u dvadesetim ili tridesetim za stolom do nas živele su svoj Sex and the City . Dok je jedna od njih bezuspešno sastavljala poruku nekom pokušaju zlatiborske Zverke, druga joj je suflirala: - Stavi tri tačke, stavi tri tačke! - Što tri tačke?! - Pa, eto, kao, ne možeš da završiš rečenicu... And Just Like That... Nisu mogli ni autori serije. Nikad nije mogla ni Carrie. I kad bi dovršila rečenicu, pokazalo se da bi bilo bolje da nije. Njeni saharinski otužni zaključci kolumni bili su nešto najgore što je pokojni Seks i grad imao da ponudi. D...