Skip to main content

Pravda za Ričarda


Proslava nečega što ni pod tačkom razno ne bi trebalo da nas interesuje (jer imamo mi i većih problema) otpočela je u nedelju 26. maja posle podne. Tada je spontano okupljena građanka (ja) shvatila da je to što su Richard Ashcroft i grupa The Verve dobili autorska prava na sopstvenu pesmu posle 22 godine zaista važno i da je se tiče.
Tiče me se pre svega lično, jer The Verve volim otkad sam čula „Bitter Sweet Symphony“. A čula sam je prvi put u Engleskoj 1998, i to na TOP 40 dvostrukom CD-u - na jednom je The Verve bio uz Spice Girls, na drugom Massive Attack uz Boyzone. Ne pišem to zato da bih sebe predstavila kao genija istančanog muzičkog ukusa koji je u moru šunda uspeo da prepozna The Verve, ne. Pokušavam da sebe predstavim kao genija eklektičkog muzičkog ukusa koji je prepoznao The Verve, ali i Spice Girls, te nezaboravni letnji hit grupe Mousse T. - „Horny“.  To su bili dani!
Svet je „Bitter Sweet Symphony“ prvi put čuo 1997, a od 23. maja 2019. sluša je sve glasnije. Naime, tada je na svom Twitter profilu Richard Ashcroft objavio da su u aprilu 2019, nakon 22 godine, Mick Jagger i Keith Richards pristali da se odreknu autorskih prava na „Bitter Sweet Symphony“ u korist Ashcrofta.
Photo: Dean Chalkley
Čitava dvodecenijska pravna zbrka nastala je nakon što je Ashcroftu i grupi The Verve odobreno da za vodeći singl na albumu „Urban Hymns“ 1997. iskoriste deo orkestarskog aranžmana pesme The Rolling Stonesa „The Last Time“, koji je snimljen 1965. Autor aranžmana i same deonice koju je The Verve samplovao bio je kompozitor i dirigent David Whitaker. Dakle, sa tim delom pesme Stonesi autorski nemaju nikakve veze. Čak se i „The Last Time“ u velikoj meri oslanja na tradicionalnu „This May Be the Last Time“ (neki je smatraju tek njenom obradom), za koju Stonese pak niko nije mogao da tuži jer je reč pesmi čiji je autor nepoznat, iako su je proslavili The Staple Singers.
No, kako je zahvaljujući industrijalizaciji kreativnosti postalo opšte mesto da pesma pripada onome ko polaže prava na nju iako nije njen autor, tako je na pesmu Stonesa (koja, opet, nije u potpunosti njihova) prava polagao njihov bivši menadžer Allen Klein, budući da je imao prava na sve njihove pesme nastale do 1970, uključujući i „The Last Time“.
Iako je The Verve imao sve potrebne dozvole da koristi sample orkestarske verzije, glavnu reč je imao Klein. Nije dozvolio da se sample koristi, što je dovelo do tužbe i presude u korist Kleina, nakon čega su kao autori pesme „Bitter Sweet Symphony“ bili potpisani Jagger i Richards. Oni sa pesmom nemaju zapravo nikakve veze, naročito ne sa briljantnim Ashcroftovim tekstom. Nemaju veze ni sa orkestarskom deonicom iz „The Last Time“, čiji je autor Whitaker. On je tek ostao uskraćen za svoja prava. Stiče se utisak da nije ništa ni tražio, niti se bunio. Bunili su se Klein i nekadašnji menadžer i producent Stonesa Andrew Oldham, koji je takođe tužio The Verve. I to, naravno, nakon što je pesma postala ogroman hit, a ne tek delo nekog opskurnog britanskog benda na kojem se ne može pošteno ni zaraditi.
O ovoj zamršenoj bizarnoj priči pogledajte više ovde:
No, Jagger i Richards su ipak dokazali da su veći od onih koji su upravljali njihovim karijerama – najpre su prošle godine pozvali Ashcrofta da im bude predgrupa na turneji, a ove godine su učinili još veći, odnosno pravi korak.
Poenta je da je na kraju Richard Ashcroft dobio prava na sopstvenu pesmu i da nam ostaje tek da se nadamo da postoji nešto više od najpopularnijeg stiha „Bitter Sweet Symphony“: „...you're a slave to the money then you die...“, čiji autor nije ni Jagger, ni Richards, ni Klein, ni Oldham.
Ashcroft je postao i junak i žrva svoje pesme, a ona je postala njegova programska u pravom smislu te reči – opisuje njegov rad, čitav njegov opus, ironična je, podsmeva mu se; proslavila ga je i bacila u blato. Ali, Richard nije ostao da se valja u njemu. Napisao je mnoge fantastične pesme od tad. Pristao je da bude sve što hoće menadžeri r'n'r veterana. Zajebavao se i s njima. Rekao je svojevremeno da je „Bitter Sweet Symphony“ najbolja pesma koju su u poslednjih 20 godina napisali Jagger i Richards. Sada je ponosno izjavio da se „jebeno remek-delo vratilo kući“. I jeste.
Zašto me se to tiče? Ne samo zato što sam se u „Bitter Sweet Symphony“ zaljubila 1998, a mnogo kasnije i još više u „Lucky Man“, „Love Is Noise“, „Check the Meaning“, „Break the Night With Colour“, „A Song For The Lovers“... Već zato što je pravda zaista spora, ali dostižna. I što uopšte postoji. I što kada zakažu pravo, etika, pristojnost, ljudskost, ipak ima nečega (karme, boga, ravnoteže, univerzalnih zakona kosmosa, dopisati po izboru) što stvari dovede u red. Sa zakašnjenjem, nekad prekasno, traljavo, nesavršeno, ali ih ipak dovede u red. Možemo biti cinični do kraja i pitati se kakve veze ovaj slučaj spora između manjih i većih milionera ima sa našim malim životima, ali to se ne pitaju ni siromašni fanovi Srbske Majke koja ima više miliona od Ashcrofta, a da nije napisala nijednu pesmu.
Ashcroft je istog dana nakon što je priznat kao autor pesme „Bitter Sweet Symphony“ ovenčan nagradom „Ivor Novello“ za izuzetan autorski doprinos britanskoj muzici.
Slučaj vraćanja autorskih prava čoveku koji je pesmu i napisao (i koja odlično funkcioniše i bez orkestarskog dela) posle svega nije ni pobeda, ni sreća, niti je za slavlje, ili euforiju. To je tek vraćanje stvari u red.
Bittersweet, indeed.*
*Objavljeno u XXZ magazinu 27.5.2019.

Comments

Popular posts from this blog

Živimo u eri Taylor Swift

    2023 TAS Rights Management/Kevin Winter Jača nego ikad         Nakon što je albumima folklore i evermore iz 2020. učvrstila i proširila fan bazu, te najzad postala i miljenica kritike, Taylor Swift se ove godine našla na vrhuncu karijere, uspešno spojivši i svoje country korene, ljubav prema pop muzici i dominaciji na top-listama, te indie-folk pravac, zahvaljujući kojem je mogla da izbrusi svoje kantautorsko umeće bez opterećenja spoljnim faktorima. U martu je započela turneju svih turneja – The Eras Tour, koja publiku vodi kroz gotovo sve „ere“, odnosno albume Taylor Swift. Svaka od tih era podrazumevala je jedinstvenu estetiku, žanr, poruku, medijsku strategiju. Sa svakom novom erom, Swift je pokušavala nešto novo, oprobala se u novom pravcu ili drugačije pristupala stvaranju muzike. Kao feniks, s tim da u tom pepelu uvek postoji isti žar, ista nit koja spaja sve njene „inkarnacije“. Taylor je u dokumentarcu Miss Americana govoril...

O "Раним јадима" Данила Киша

Сваки покушај да се Рани јади олако дефинишу или жанровски одреде остаје осујећен и то нам постаје јасно чим склопимо корице књиге. Док је читамо, урањамо у њену лиричност, махом детињи доживљај света, маштенске и сањалачке призоре. Чини се да је једноставно прихватити дечју перспективу и путовање чак и кроз најболније странице историје – светске, породичне, личне. Међутим, на крају ћемо се наћи тамо где и одрасли Андреас Сам – на почетку, у Улици дивљих кестенова, у башти, на прагу некадашњег дома, на почетку откривања и разумевања породичне тајне и трагедије, на почетку романа Башта, пепео . Тако нас Рани јади уводе у Породични циркус , својеврсну триологију, коју чине и романи Башта, пепео и Пешчаник . Оно што је у Раним јадима само скицирано, назначено, наговештено, у романима ће бити осветљено из више углова и перспектива. Ходајући кроз лавиринт циркуса , сагледавамо мозаичну слику одјека рата и погрома, једне породице која се осипа и пропада, губи централну, очинску фигу...

I tek tako... zlo i naopako

I ne baš tek tako, potrošila sam nekoliko sati života na reanimirani leš dobro poznate serije Seks i grad , koja se u ovom pokušaju reinkarnacije zove I tek tako... , odnosno And Just Like That... Sa sve tri tačke. Davne 2003, kada je Seks i grad žario i palio ženskim mozgovima, sedela sam s drugaricama u jednom kafiću na Zlatiboru. Bile smo tinejdžerke, potpuno svesne da ne želimo da repliciramo živote popularne TV četvorke. Međutim, žene u dvadesetim ili tridesetim za stolom do nas živele su svoj Sex and the City . Dok je jedna od njih bezuspešno sastavljala poruku nekom pokušaju zlatiborske Zverke, druga joj je suflirala: - Stavi tri tačke, stavi tri tačke! - Što tri tačke?! - Pa, eto, kao, ne možeš da završiš rečenicu... And Just Like That... Nisu mogli ni autori serije. Nikad nije mogla ni Carrie. I kad bi dovršila rečenicu, pokazalo se da bi bilo bolje da nije. Njeni saharinski otužni zaključci kolumni bili su nešto najgore što je pokojni Seks i grad imao da ponudi. D...