Skip to main content

To nije hir, to je život




Putovali smo iz šezdesetih u 21. vek, pa nazad u sedamdesete i osamdesete i sve je bilo tako dobro uklopljeno. I stajling, naravno. „Glava je stigla pravo iz Zagreba i imala je najveći kofer“, rekla je Josipa, aludirajući na svoju periku. I opet sve je izgledalo tako prirodno i normalno, a danas je, kako je Lisica lepo primetila, privilegija i kompliment biti i ostati normalan

Photo: TANJUG

Četrnaestog februara je Osmi mart, kako lepo reče anonimna junakinja Youtube videa. Tih dana nema sale, hale ili kluba koji ne organizuje prigodni program za zaljubljene i ostale, navodno manjinske grupe. Redovno se javljaju i dežurni pravoslavci-enolozi da nas odvrate od te zapadnjačke komercijalne pošasti i podsete nas na vino, vinovu lozu i Trifuna, koji sa ljubavlju i Valentinom nema nikakve veze. Na kraju se svi napiju, zaljube i onda leče mamurluk na Dan državnosti.
Međutim, u tom moru sivih lica postoji jedna osoba koja može da nastupa bilo gde 14. u februaru, a da to ne bude usiljeno, patetično i nametljivo – Josipa Lisac. Prvo, rođena je baš 14. februara, pa ima privilegiju da rođendane slavi sa hiljadama ljudi koji vole njenu muziku; drugo, reč „ljubav“ u Josipinom slučaju nije deo neke otrcane fraze, već svetonazor, što dokazuje njena višedecenijska posvećenost Karlu Metikošu, ljubavi koju su imali i delima koja su stvarali. I, najvažnije, ona može pevati bilo kog dana, nekog manje popularnog datuma, jednog neatraktivnog 28. oktobra ili 31. jula i, svejedno, to će biti koncert za pamćenje.
Prošle godine Josipa je u Beogradu proslavila 40 godina od izlaska „Dnevnika jedne ljubavi“. Slučajno ili namerno, na 41. godišnjicu pevala je još više pesama sa svog debi albuma, tako da smo bili u prilici da čujemo koncertnu premijeru pesme „Sreća“, u aranžmanu za električnu gitaru i glas.


Photo: TANJUG

Za razliku od prethodnih, ovaj koncert nije otvoren numerom „Ave Maria“ iz rock opere „Gubec beg“, već hitom iz osamdesetih „Da li sam ti rekla da te volim“, sa albuma „Hoću samo tebe“. Simbolično, pesmom „Ispočetka“ Josipa je htela da zaokruži koncert, međutim, publika je imala sasvim drugi plan – aplauzi su se isplatili i za kraj smo čuli „Ne prepoznajem ga“, još jednu pesmu sa „Dnevnika“. Publika je tražila i „Kapetane moj“, „Oluja“, „Život moj“, „U mislima“… Da je bilo do publike, koncert ne bi trajao „samo“ tri sata. Retko ko se usudi da peva tako dugo, a još manje da održi visok nivo interpretacije, intenziteta i atmosfere.
Zajedno sa vrhunskim bendom koji čine muzičari kao što su Elvis Penava (gitara), David Črnigoj (bas gitara), Gojko Tomljanović (klavijature), Josip Grah (truba i harmonika) i Borna Šercar (bubnjevi) – čuda su moguća. Tako smo prisustvovali divnoj muzičkoj „igri“ glasa i trube uz melodiju „Devojko mala“, svedočili sjajnim improvizacijama Penave u „Život je samo most“, Šercara u „Ja bolujem“, Črnigoja u „Dok razmišljam o nama“… Čuli smo rokerski zrelu „Po prvi put“, „Gdje Dunav ljubi nebo“ na talasima bossa nove, „Danas sam luda“, koja koketira sa elektronikom, jazzy „Živim po svome“… I nikad, koliko god puta uživo čuli Josipu i The Band, nikada ništa nije isto i može da bude dosadno samo dosadnome.


Photo: TANJUG

Kao i prošle godine, samo produkcijski kvalitetnije izvedeno, prikazan je film o Karlu Metikošu „Život je samo most“. Mnogi su se prisetili, a neki i prvi put čuli ko je bio Karlo kao kompozitor, kako je živeo šezdesetih dok je bio popularni Matt Collins i kako se stvarao „Dnevnik jedne ljubavi“.
Novina na koncertu bili su – gosti. Kako sama kaže, Josipa retko ima goste, „sve radi sama“, čak nema ni prateće vokale. Ali, kada ima goste, onda oni dođu, budu na visini zadatka i odu uz gromoglasni aplauz. Iako je prvi put pred beogradskom publikom, riječka grupa „Quasarr“ pobrala je simpatije i pohvale. S Josipom su izveli „Ljubav“, singl objavljen u septembru, koji uživo zvuči još bolje i moćnije.


Rođendansko iznenađenje: Dnevnik-torta
Photo: Jugoton Crorec/ Facebook

Putovali smo iz šezdesetih u 21. vek, pa nazad u sedamdesete i osamdesete i sve je bilo tako dobro uklopljeno. I stajling, naravno. „Glava je stigla pravo iz Zagreba i imala je najveći kofer“, rekla je Josipa, aludirajući na svoju periku. I opet sve je izgledalo tako prirodno i normalno, a danas je, kako je Lisica lepo primetila, privilegija i kompliment biti i ostati normalan.
„Svi misle da je to hir, a to nije hir, to ti se zove život“, kazala je. Život – sjajan, bedan, divan, težak, neponovljiv. Zato nju ne slušaju „zaljubljeni“, samo žene ili isključivo muškarci, takva muzika ne poznaje jaz među generacijama, ta publika ne traži klišetirane poruke i smrzne se kad Josipa pročita „Da l' varkom čaraš po mom čelu/Ili si možda java pozna/Cvet što živi u mrtvom telu/Sjaj koji sebe ne upozna“, stihove Branka Miljkovića.

P.S. Nakon koncerta, prijatelji Josipe Lisac okupili su se u VIP sali da cestitaju rođendan slavljenici, pohvale je za sjajan koncert i još jednom se podsete njenog legendanog albuma „Dnevnik jedne ljubavi“, koji je u svojoj vinilnoj formi, u autentičnom pakovanju, štampan u ograničenom broju primeraka samo za ovu priliku. Posle mnogo godina, zahvaljujući Josipi, na jednom su se mestu okupili nekad poznati rock-kritičari i novinari: Petar Peca Popović, Dragan Kremer, Momčilo Rajin, Vitomir Simurdić, Danilo Štrbac, Bogica Mijatović i Petar Luković. Mnogi jedni druge nisu videli godinama: srećom, opet ih je spojila Josipa Lisac, pa su se srdačno ispričali tokom ovog neformalnog reunion sastanka, sećajuci se bolje prošlosti, kad su pisali za Džuboks, Rock, Polet, TV reviju, Osmicu, Vjesnik, Politiku ekspres, Mladost ili za već neki od stotina listova u nekadašnoj velikoj SFRJ. Praktično, bio je ovo pravi završetak Dana ljubavi, sa Josipom na čelu!

*Objavljeno u e-Novinama

Comments

Popular posts from this blog

Živimo u eri Taylor Swift

    2023 TAS Rights Management/Kevin Winter Jača nego ikad         Nakon što je albumima folklore i evermore iz 2020. učvrstila i proširila fan bazu, te najzad postala i miljenica kritike, Taylor Swift se ove godine našla na vrhuncu karijere, uspešno spojivši i svoje country korene, ljubav prema pop muzici i dominaciji na top-listama, te indie-folk pravac, zahvaljujući kojem je mogla da izbrusi svoje kantautorsko umeće bez opterećenja spoljnim faktorima. U martu je započela turneju svih turneja – The Eras Tour, koja publiku vodi kroz gotovo sve „ere“, odnosno albume Taylor Swift. Svaka od tih era podrazumevala je jedinstvenu estetiku, žanr, poruku, medijsku strategiju. Sa svakom novom erom, Swift je pokušavala nešto novo, oprobala se u novom pravcu ili drugačije pristupala stvaranju muzike. Kao feniks, s tim da u tom pepelu uvek postoji isti žar, ista nit koja spaja sve njene „inkarnacije“. Taylor je u dokumentarcu Miss Americana govoril...

O "Раним јадима" Данила Киша

Сваки покушај да се Рани јади олако дефинишу или жанровски одреде остаје осујећен и то нам постаје јасно чим склопимо корице књиге. Док је читамо, урањамо у њену лиричност, махом детињи доживљај света, маштенске и сањалачке призоре. Чини се да је једноставно прихватити дечју перспективу и путовање чак и кроз најболније странице историје – светске, породичне, личне. Међутим, на крају ћемо се наћи тамо где и одрасли Андреас Сам – на почетку, у Улици дивљих кестенова, у башти, на прагу некадашњег дома, на почетку откривања и разумевања породичне тајне и трагедије, на почетку романа Башта, пепео . Тако нас Рани јади уводе у Породични циркус , својеврсну триологију, коју чине и романи Башта, пепео и Пешчаник . Оно што је у Раним јадима само скицирано, назначено, наговештено, у романима ће бити осветљено из више углова и перспектива. Ходајући кроз лавиринт циркуса , сагледавамо мозаичну слику одјека рата и погрома, једне породице која се осипа и пропада, губи централну, очинску фигу...

I tek tako... zlo i naopako

I ne baš tek tako, potrošila sam nekoliko sati života na reanimirani leš dobro poznate serije Seks i grad , koja se u ovom pokušaju reinkarnacije zove I tek tako... , odnosno And Just Like That... Sa sve tri tačke. Davne 2003, kada je Seks i grad žario i palio ženskim mozgovima, sedela sam s drugaricama u jednom kafiću na Zlatiboru. Bile smo tinejdžerke, potpuno svesne da ne želimo da repliciramo živote popularne TV četvorke. Međutim, žene u dvadesetim ili tridesetim za stolom do nas živele su svoj Sex and the City . Dok je jedna od njih bezuspešno sastavljala poruku nekom pokušaju zlatiborske Zverke, druga joj je suflirala: - Stavi tri tačke, stavi tri tačke! - Što tri tačke?! - Pa, eto, kao, ne možeš da završiš rečenicu... And Just Like That... Nisu mogli ni autori serije. Nikad nije mogla ni Carrie. I kad bi dovršila rečenicu, pokazalo se da bi bilo bolje da nije. Njeni saharinski otužni zaključci kolumni bili su nešto najgore što je pokojni Seks i grad imao da ponudi. D...