Oni su samo obrađivali svoj vrt Kada sam pre pet godina posetila Aušvic, nekada nacistički logor, danas muzej i memorijalni centar u poljskom gradu Osvjenćimu, nisam mogla da se otmem utisku nepojmljivih i nepomirljivih kontrasta koji se stalno nameću. Za početak, bio je 31. decembar, zajedno s 1. januarom idealan dan za podsećanje na to da je život samo jedan, za balansiranje između čuvenih „memento mori“ i „carpe diem“ maksima. Bar je tako smatrao naš vodič, koji nam je podelio karte za muzej Aušvic, a potom nas podsetio de se te večeri vidimo na dočeku u Krakovu i da to sve možda treba baš tako da bude. „Kada vidite taj užas, shvatićete koliko ste srećni“, rekao nam je. „Ja sam se nadala nekom nastavku u stilu ’shvatićete zašto to više nikada ne sme da se ponovi’ ili tako nešto“, primereno je zaključila moja drugarica. No, svakom od nas u takvim trenucima proradi određeni odbrambeni mehanizam – neko otupi, distancira se emotivno, neko pribegava humoru, neko afektaciji druge ...