Poruka jednog srpskog letka (koji nikako nije flyer) Poznato je da svako ko se srpskim jezikom iole profesionalno bavi mora biti spreman na odbranu od tuđica i mrske latinice. Ko nije bar jednom zavapio nad ćirilicom, tim najsavršenijim (nepravilno, ali je bar na srpskom) pismom ikad stvorenim, kao da nije živeo. Ko se nije zabrinuo nad sudbinom jezika jednog malog slobodarskog naroda koji nikada nikog nije napadao, već se samo branio, kao da nikad u Klubu književnika sedeo nije. Lament, to jest plač, takoreći je must . Kada su davnih devedesetih čuveni Boško i Stanko sa Pinka u još čuvenijoj emisiji „City“ govorili da je nešto must , a Snežana Dakić pitala sagovornike kako brinu o svom wellnessu , svi smo se zgražavali. Pa, zar nemamo mi u ovom prelepom jeziku svoje rođene reči kojima možemo da se služimo?! Zapitala se to najpre Mirjana Bobić Mojsilović, odmah nakon demokratskih promena, kada je u kratkom roku uspela da pokaže svoje umeće putem više...