Svi scenariji koje pažljivo razrađujemo i režiramo u mislima, sve hipotetičke situacije koje konstruišemo dok sanjamo budni, sve savršene reakcije i replike koje nikad ne izgovorimo; sve smicalice, postupci, zavere i osvete do kojih nikad ne dođe jer smo kukavice, jer nas mrzi, možda zato što baratamo i nekim zdravijim mehanizmima, na kraju krajeva, jer se to tako ne radi i šta će svet da kaže - doctor Foster sprovodi u delo.
„A Woman Scorned“ stoji kao podnaslov, odnosno
kompletira naslov serije i dovoljno objašnjava. Gemma Foster je arhetip
žene-majke-kraljice kojoj je naneta nepravda i koja se sa problemima hvata
ukoštac na najbolji mogući način. Ne po sebe, niti po svoje dete, ili okolinu,
već za gledaoce. Zaista ima nešto u tom neverovatnom osećaju obračuna s
prevarantima i konačnog zadovoljenja pravde. Kad se sve idealno posloži, kad se
plan sprovede do kraja i servira ledeno-hladna osveta, kao Beyoncein album „Lemonade“
pre nego što oprosti Jay-Ziju...
Gemmu Foster upoznajemo kao simpatičnu,
uzornu pripadnicu srednje klase koja sa zadovoljstvom odlazi na posao i kao
doktorka opšte prakse pomaže stanovnicima svog gradića... No, koliko god
mislila da je meštani prihvataju, činjenica da tu nije rođena, već se doselila
zbog muža, bitno menja stvari. Nije njihova,
bez obzira na to što je tu više od decenije... To će joj sugrađani rado staviti
do znanja, premda indirektno i s osmehom na licu, pasivno-agresivno i
malograđanski, kako i dolikuje. Međutim, Gemma neće sve te znake dešifrovati na
vreme zato što joj samo jedan od njih odvlači svu pažnju – plava dlaka.
Plava dlaka na suprugovom šalu promeniće
sve, pokrenuti radnju, trgnuti Gemmu iz blažene ušuškanosti, skinuti maske,
zakomplikovati međuljudske odnose, pokrenuti lavinu koju ništa neće moći da
zaustavi...
Osim druge sezone.
Nakon fantastične prve sezone, intrigantne
priče, ludačkog zapleta, slojevitih, odlično odigranih likova, autori kao da su
se sastali i došli na neverovatnu ideju: „Hajde da uradimo drugu sezonu i
srušimo sve iluzije gledalaca!“
„Da, da, hajde, ali da to uradimo tako što
ćemo napraviti najgoru drugu sezonu u istoriji drugih sezona, da upropastimo
sve što smo stvorili, da ne poslušamo ničiji savet, da napravimo maloumnu
melodramu tako da svi pomisle da smo oteti i drogirani ili da to radi sasvim
druga ekipa!“
„Hajde, genijalno!“
Tako i bi.
Druga sezona „Doctor Foster“ je nešto
najgore i najbesmislenije u TV istoriji, ali je baš iz tog razloga i treba
gledati. Bolje je znati unapred, ne investirati se emotivno, potpuno smireno
prihvatiti činjenicu da se oni najbolji osvetnički scenariji ipak odvijaju
isključivo u našim glavama. I onda neki od njih sprovesti nad autorima. Ili,
još bolje, nad njihovim (ne)delom u vidu druge sezone. Možda je samo njeno
postojanje zapravo najveća kazna, jer zaista treba nešto ozbiljno da se desi
kako bi se uništio svaki aspekt serije. To zahteva vreme, promišljanje,
posvećenost. Svakom se desi slabiji scenarijo, neuverljiv dijalog, motivacija,
ishod... Ali urnisati suštinu svakog lika i sasvim ga izobličiti zahteva
poseban talenat. Glavna glumica (inače sjajna Suranne Jones) odbijala je da
komentariše drugu sezonu, kao da je reč o nekom privatnom skandalu, a Jodie
Comer (u ulozi Kate) ubrzo je nakon ove dobila ulogu u „Killing Eve“, pa je
novinare verovatno više interesovala Villanelle.
„Doctor Foster“ ujedno je i najbolja i
najgora serija koju niste gledali. Ako jeste, potpuno me razumete.
Comments
Post a Comment